U jednoj kući su živjeli miševi koji su živjeli u stalnom strahu od mačke. Tako je jednog dana mali miš sazvao sve miševe u susjedstvu kako bi im predstavio plan koji je sam smislio. Bio je to plan da se riješe straha od mačke.
“Drago mi je da ste svi došli,” pozdravi ih miš.
“Bilo je već ovakvih planova,” frkne djed miš, oslanjajući se na štap. “Ni jedan od njih nije uspio. Pitam se što si ti smislio.”
Mali miš se nakašlja i počne: “Dragi miševi, kako reče djed miš, bilo je mnogo planova. Toliko često voljeli bismo barem znati da mačka dolazi pa da imamo dovoljno vremena da se sakrijemo od nje .. I danas ću vam predstaviti takav plan.”
Miševi su mirno sjedili i slušali.
“Moj plan je nevjerojatno jednostavan i pouzdano znam da će uspjeti. Sve što trebamo učiniti je objesiti zvono na konac oko vrata mačke. Čim čujemo zvono, znat ćemo da mačka dolazi i mi ćemo odmah pobjeći. Tako je jednostavno.”
Miševi su odmah među sobom počeli pričati kakvo je ovo iznenađenje i da nikad prije nije bilo ovakvog plana. Već su se počeli radovati što je njihovim brigama došao kraj kad je uskočio stari miš.
“Tišina, miševi,” viknuo je i miševi su utihnuli. “Moram se složiti s vama da je plan malog miša doista izvrstan. Ali dopustite mi da vas pitam ovo: tko će objesiti zvonce mački oko vrata?”
Zavladala je tišina. Oduševljenje je nestalo kao snjegović u proljeće. Nitko nije progovorio. Jedno je reći da nešto treba učiniti, a nešto sasvim drugo to i učiniti. I tako su miševi nastavili živjeti u strahu od mačke. Nikad nije bilo miša heroja dovoljno hrabrog da mački objesi zvono oko vrata. Nekoliko miševa je pričalo o tome, ali svi su samo pričali, a ništa.
