U kućici na rubu sela živjela je mala, vesela djevojčica Valentina sa svojom obitelji. Ime joj je bilo čarobno i lijepo, baš poput nje same. Smeđokosa djevojčica imala je samo tri godine, ali je bila vrlo pametna i znatiželjna.
Voljela se igrati s igračkama, istraživati ljepote prirode, poput svih vrsta prekrasnog cvijeća, a voljela se igrati i sa starijom braćom i sestrama. Ipak, postoji jedna stvar koju je smeđokosa djevojčica najviše voljela, a to je crtanje. Zato joj je majka uvijek kupovala razne bojanke, papir u boji ili bojice i flomastere.
Valentina se nadala da će jednog dana moći nacrtati svoju omiljenu lutku. Jednog sunčanog jutra, djevojčica se igrala sa svojom omiljenom lutkom, Ruby, u svojoj sobi ružičastoj poput bombona. Mala Valentina ju je dotjerala, kao da zajedno piju čaj, dok je pjevala. “Evo, sad ću te pokušati ponovno nacrtati!” rekla je smeđokosa djevojčica u sebi. Valentina je pospremila stolić u svojoj sobi, majka joj je donijela papir i bojice, a lutku je naslonila na pernicu nasuprot. Dok je Valentina pokušavala i pokušavala, nekako nije uspijevala. “Što ako legnem na papir? Ti ćeš me olovkom obcrtati i onda ćemo to zajedno završiti!” Nešto se odjednom oglasilo. Valentina je gledala po svojoj sobi, ali sve što je mogla vidjeti bio je ormar, krevetić ili igračke, ne shvaćajući odakle glas dolazi.
“Halo, tko je ovdje?” – upitala je djevojčica blagim glasom. Odjednom se njezina lutka Ruby pomaknula i mahnula joj da priđe. Ona je živa! Valentina nije mogla vjerovati svojim očima, ali joj je bilo drago što je njezina omiljena lutka Ruby živa. Tako je djevojčica poslušala lutku, stavila je na papir, obcrtala je olovkom i stvarno je dobro ispalo! Djevojčica je otkrila da je lakše naučiti crtati na ovaj način. Potom je stavila lutku na bok i pokušala joj nacrtati kosu, lice i odjeću, dok ju je njezina Ruby veselo podržavala.
“Hvala ti na ideji! Ti si divna prijateljica!” reče joj Valentina. Djevojčica je dovršila crtanje lutke i otrčala je u kuhinju majci pokazati svoj crtež. “Vidi! Nacrtala sam Ruby!” Pohvalila joj se. Mama je bila jako iznenađena i u isto vrijeme oduševljena kako je djevojčica dobro nacrtala svoju lutku. “Vau, Valentina! Super! Bravo!” Rekla joj je i poljubila kćer u čelo. Kad se Valentina vratila u svoju sobu kako bi nastavila crtati još neke svoje ideje, njezina lutka Ruby još je bila na stolu. Djevojčica joj se obratila, ali lutka nije odgovorila. Valentina nije znala što se događa, ali je nastavila crtati.
Djeca imaju sretne umove pune svakakvih ideja, no Valentina je ipak vjerovala da će njezina omiljena lutka jednog dana opet oživjeti. A možda će se to dogoditi baš kad bude maloj zgodnoj djevojčici opet zatrebalo. Ne samo da je djevojčica postala sve bolja u crtanju, već su njezini crteži putovali i na izložbe u dječji vrtić, i to samo zato što joj je slatka lutka jednog jutra dala mali, ali vrlo vrijedan savjet.
