Bio jednom jedan siromašan seljak koji je imao puno djece. Više nije imao koga u selu zamoliti da bude kum njegovom posljednjem, tek rođenom sinu. Pa je odlučio sjesti uz cestu i zamoliti prvog tko prođe da bude kum njegovom sinu.
Nije prošlo dugo, a ugleda starca u sivom ogrtaču kako mu se približava. Seljak ga lijepo upita hoće li mu biti kum, a starac pristane. Novorođenom dječaku darovao je tele za krštenje. Rođeno je istog dana kad i dječak i imalo je zlatnu zvijezdu na čelu.
Kako je vrijeme prolazilo, tele je postalo snažan bik, a odrasli dječak je svaki dan odlazio s njim na pašu. A davno je otkrio i da nije bilo kakav bik… Znao je pričati! Dječaka je uvijek puštao da se odmori dok je on bježao na nebeske pašnjake da pase zvijezde.
I tako su dječak i bik provodili dan za danom sve dok dječak nije napunio dvadeset godina. Na njegov dvadeseti rođendan, bik mu je rekao: “Uzjaši me i idemo kralju. Traži od njega željezni mač od sedam stopa. Reci mu da ćeš spasiti njegovu kćer od zmaja.”
Dječak je kroz godine uvidio da ako mu bik da neki savjet, bit će to dobar savjet.
Bez pitanja i odgovora, skočio je biku na leđa, zgrabio ga za rogove i u galopu su pojurili do kralja. Kad je dječak stao pred kralja, zatražio je željezni mač od sedam stopa, točno kako je bik naredio. Kralj nije baš vjerovao da bi mu se kći mogla vratiti, ali dječak je bio dotjeran i djelovao je odlučno. Tako je dao svome kovaču da mu napravi željezni mač, dug sedam stopa.
Prije mnogo godina, princezu je daleko od kraljevstva odnio dvanaestoglavi zmaj i nitko nikada nije uspio doći do nje. Na putu je stajala divovska planina koju nitko nikada nije osvojio. Iza planine bilo je ogromno more koje nitko nikada nije prešao. S onu stranu mora stajao je moćni dvorac, a njegove su zidine bile okružene plamenovima prskajućim na sve strane. Čak i kad bi netko mogao osvojiti planinu i more iza nje, ne bi mogao prijeći plamen. A kad bi ga i prešao, svejedno bi ga pojeo zmaj. Izgledalo je beznadno.
Ali ovoga puta stvari su bile malo drugačije, jer dječak je imao svog bika. Ponovno mu je skočio na leđa i krenuli su prema planini. Kad su stali pred velike planine, dječak nije mogao vjerovati da će ih prijeći. Tada ga je bik bacio na zemlju, okrenuo se prema planinama i jurnuo prema njima. Svojim ogromnim rogovima maknuo je visoke planine s puta. Dječak je ponovno skočio biku na leđa i nastavili su dalje dok nisu stigli do širokog mora.
“Što sad? Ne možeš rogovima razdvojiti more i ne postoji drugi način da ga prijeđemo”, jadao se dječak. Ali bik je mirno otišao do vode, pognuo glavu i pio. Pio je dok nije popio cijelo more. Ostala je samo zemlja s lokvama vode.
Dječak i bik krenuli su dalje i ubrzo došli do dvorca okruženog plamenom. Vrućina je bila velika, a dječak je molio bika da stane. Ali bik je nastavio, iako su se obojica znojili od vrućine. Bik se zaustavio tek nadomak plamena, a tada je na plamen ispljunuo cijelo more koje je netom prije popio. Sav plamen je tako bio ugašen, a nakon što je vatra ugašena, veliki oblaci dima dizali su se prema nebu sve dok se nebo nije potpuno smračilo.
Odjednom je iz dima izletio bijesni zmaj i uperio se ravno u dječaka. Bik mu je brzo savjetovao da upotrijebi svoj mač i odjednom odrubi glave zmaju. Dječak je zario noge u zemlju, objema rukama čvrsto uhvatio svoj mač i dok je zmaj već doletio gotovo do njega, zamahnuo je svom snagom tako silovito da je svih dvanaest glava palo sa zmajeva vrata na zemlju. Dječak je potom otrčao do dvorca, gdje je u najvišoj kuli bez prozora našao otetu princezu.
Dječak i princeza vratili su se kralju u dvorac. Nije moglo završiti drugačije nego vjenčanjem, jer dječak je spasio princezu iz zmajevih kandži. Ne bi se udala ni za koga drugog. A čarobni bik? Sada dječak više neće trebati njegovu pomoć. Zajedno s princezom vladat će zemljom i odgajati svoju djecu. Bik se pozdravio s dječakom i otrčao na nebesku livadu. Tamo će zadovoljno pasti sve dok nekom hrabrom dječaku ponovno ne zatreba pomoć da spasi princezu.