Bilo jednom jedno selo i u tom selu bio je mali šareni vrtić. Bio je šaren jer su ga učitelji ukrasili raznim lijepim duginim bojama. A upravo je u ovaj šareni vrtić krenuo mali nemirni dječak po imenu Ivan.
U vrtiću nije imao puno prijatelja jer nikad nije slušao i uvijek je bio zločest. Ivanov najbolji i jedini prijatelj bila je djevojčica Alice. Plavokosa Alice bila je dobra djevojčica, slušala je učitelja i uvijek se trudila ispraviti Ivana ili mu pomoći ili dati savjet. No, Ivan nije slušao učitelja ni svoju prijateljicu Alice. Učiteljica mu se uvijek trudila lijepo objasniti da mora slušati. Ali Ivan nije htio slušati.
Smetalo ga je što mu netko drugi naređuje, jer i kod kuće mora slušati mamu i tatu – pospremi igračke, ne trči, operi ruke… uvijek isto. Ni on nije htio slušati Alisu, a ona je zbog toga bila jako tužna, ali budući da joj se sviđao, nastavila se igrati s njim i pokušala mu objasniti da se učiteljicu mora poslušati. Jednog sunčanog dana djeca su se igrala u dvorištu vrtića. Učiteljica im je dala vrlo važan zadatak. Podijelila je kalupe svoj dječici i rekla im da “ispeku” tortu s pijeskom. “Možemo li i to ukrasiti cvijećem?” znatiželjno upita Alice. Učiteljica je kimnula i djeca su počela raditi. Ivan je, naravno, radio uz svoju prijateljicu Alice. “Evo, stavimo šećer i čokoladu! I ukrasimo cvijećem!” rekla je Alice i posula pijeskom, poput šećera, svoju kreaciju. Otrčala je u travu ubrati žuti maslačak da ga stavi na tortu. Bila je vrlo pametna. “Super, Alice, tvoja torta izgleda izvrsno!” Učiteljica ju je pohvalila i nasmiješila se.
Ivan je također pokušao napraviti svoju tortu, ali nije baš uspio. Smeđokosi dječak se naljutio i zaplakao da su Alice i njegovi prijatelji iz razreda imali ljepšu tortu od pijeska. No, učiteljica ga je pokušala ne samo podržati nego mu i pomoći s tortom. “Ivane, probaj s malo manje pijeska i pokušaj ovako uhvatiti kalup”, pokazala mu je, “i onda će uspjeti, vidjet ćeš!” rekla je učiteljica Ivanu. Ali Ivan nije htio poslušati učiteljicu, još se više naljutio i bacio svoj kalup tako nesretno da je pogodio Alicinu tortu i ona se raspala. Alisa je zaplakala i otrčala učiteljici. Djevojčica je bila jako ljuta na svog prijatelja. “Ne želim više biti prijateljica s tobom! Bacio si kalup i uništio moju tortu, i to samo zato što ne slušaš učiteljicu!” viknula je.
Ivan je bio jako tužan, jer nije htio baciti kalup u Alicinu tortu. Bilo mu je žao. Kad su djeca otišla u razred, Ivan je bio jako zabrinut. Alice nije razgovarala s njim i igrala se s drugom djecom. “Mogu li se igrati s tobom?” upita Ivan tužno Alice i svoju kolegicu iz razreda Lucy. Djevojčice su odmahnule glavom i nastavile se same igrati slagalicom. Učiteljica je savjetovala Ivanu da se ispriča svojoj najboljoj prijateljici, a on ju je po prvi put lijepo slušao.
“Oprosti, Alice, nisam htio… obećavam da se više neću ljutiti i da ću slušati!” rekao je Ivan tužno i okrenuo se da ode. Alice je skočila na svoje male nožice, popravila svoju ružičastu haljinu i zagrlila Ivana. “Ako budeš slušao, možemo opet biti prijatelji!” Rekla je veselo, uhvativši Ivanovu malu ruku kako bi se zajedno mogli igrati slagalice.
Učiteljica je bila jako sretna što se Ivan tako lijepo ispričao i što je opet prijatelj s Alice, također je bila jako sretna što ju je tako lijepo slušao. Od tog dana Ivan je počeo slušati učiteljicu i ne samo to, čak je stekao i druge prijatelje u vrtiću, samo zato što je poboljšao svoje ponašanje i slušao. I tako je jedan mali neuspjeli kolač i nezgoda s kalupom dala Ivanu više nego što je mogao poželjeti.
