Bila jednom jedna čarobna zemlja zvana Aladia. Ova čarobna zemlja protezala se daleko izvan našeg svijeta. Bio je to svijet u kojem nisu živjeli ljudi, već nešto sasvim drugo – čarobna bića. I u ovoj šarenoj zemlji svaki dan je bio radostan.
Polja su bila prošarana svim vrstama cvijeća koje je prekrasno cvjetalo. Gusto drveće u šumama nije bilo zeleno kakvo poznajemo, već je bilo ružičasto ili ljubičasto, a lišće im je lijepo svjetlucalo na suncu. Lijepe vile veselo su letjele od cvijeta do cvijeta, pjevale i plesale u toplom proljetnom povjetarcu. Mali vilenjaci su se igrali pored jezera duginih boja. Bilo je dugino jer je bilo puno slatkiša, a to se jako sviđalo malim vilenjacima. Kada nisu ispunjavali tajne želje drugih životinja ili čarobnih bića, kušali su svakakve slatkiše. Svaki je bio drugačiji. Jedan je bio kiseo, drugi od banane ili čokolade… Hrabri ružičasti i bijeli jednorozi naganjali su se na livadi. Sve je bilo super. Svi su živjeli u skladu i njihov je krajolik bio tako čaroban.
Jednoga dana, vilenjak Lupi uživao je u slatkišima iz jezera duginih boja kada ga je omeo neočekivani zvuk. “Što je to bilo? Jeste li i vi čuli?” Pitao je ostale vilenjake, ali oni su odmahivali glavom. Lupi se ipak nije dao. Zvuk je postajao sve glasniji i glasniji. I nije to zapravo bio toliko zvuk koliko neka vrsta poziva. Lupi je izašao iz jezera duginih boja, polako hodajući kroz šarenu svjetlucavu šumu, praćen tajanstvenim zvukom. Mali se vilenjak nestrpljivo češao po svojoj zelenoj kosi, preskačući kamenčić za kamenčićem. “Što je to?” neprestano se pitao prateći tajanstveni poziv.
“Upomoć!!!” tajanstveni zvuk konačno je postao glasniji i vilenjak Lupi brzo je potrčao za pozivom. Brzo je trčao kroz šumu, preskačući svaki kamenčić ili čarobni cvijet i trčeći koliko god da su ga njegove male noge nosile.
“Zdravo?” čulo se iza Lupijevih leđa. Mali vilenjak se okrenuo i iza njega je bio mali bijeli jednorog koji je ležao ispod velikog komada svjetlucavog stabla. “Možeš li mi pomoći, molim te? Zapeo sam ovdje. Jedno starije stablo palo je na mene”, reče mali jednorog uplakano. Lupi je kimnuo, iako je znao da nema snage podići ogromno šareno deblo, ali je znao da ima moć ispunjavati želje.
“Hmm, ja sam samo običan vilenjak, nemam moć da ga podignem, ali zaželi želju da se oslobodiš tog stabla, i ostvarit će se. Jer ja sam čarobni vilenjak, treba u nešto vjerovati i jako željeti, reći mi i onda će se ostvariti,” reče odlučno Lupi. I tako je i bilo. Mali bijeli jednorog, koji se predstavio kao Blistavko, naglas je izgovorio svoju želju da se oslobodi velikog drveta i ponovno bude slobodan.
“Hvala!” Jednorog Blistavko skočio je na noge i od radosti počeo skakutati oko Lupija. Međutim, vilenjak Lupi nije shvaćao zašto je on jedini koji je čuo kako jednorog zove u pomoć. Ali njemu to nije smetalo jer mu je bilo jako drago što je pomogao jednorogu i ispunio mu želju kad mu je to stvarno trebalo.
Uostalom, moramo pomagati jedni drugima, bez obzira odakle smo. I tako su Lupi i Blistavko postali nerazdvojni prijatelji, pomažući svakome u čarobnoj zemlji Aladije kome je to stvarno bilo potrebno.
