Na početku svijeta, sunce je bilo kralj svijeta. Sunce se pojavljuje svako jutro i zove se dan. Ali sunce je uvijek bilo ljuto, a njegova odjeća bila je plamen vatre. Sićušne životinje jako su se bojale sunca. Mislile su da će, ako se sunce naljuti, spaliti cijeli svijet.
Ali princeza noći bio je mjesec. Bila je jako ljubazna, smirena i lijepa. Uvijek je nosila blistave bijele haljine. Bila je vrlo spokojna.
Noću vjetar počinje slobodno puhati. Drveće počinje radosno plesati. Neki cvjetovi počinju cvjetati.
Životinje su se voljele igrati noću. Mjesečeva princeza također silazi na zemlju i igra se s njima. Bila je prijateljica svim nedužnim životinjama.
Jedne je noći mjesečeva princeza začula nečiji plač. Znala je da je to njezin mali prijatelj zec. Zagrlila je malog zeca i pitala zašto plače. „Ja sam jedini zec u ovoj šumi. Danju se osjećam usamljeno”, rekao je zec.
Mjesečeva princeza je dobila sjajnu ideju. “Hoćeš li poći sa mnom, moj mali prijatelju?”, upitala je zeca. Zec je bio jako sretan. “Da! Da! Da!“ Mali je zec odgovorio.
Zec je otišao s mjesečevom princezom. Nakon toga je svake noći zec s neba gledao na Zemlju. Od tog dana mjesečeva se princeza svake večeri pojavljuje na nebu sa svojim malim prijateljem zecom.
