Iza nekoliko šuma i nekoliko polja bilo je jezerce. Na njemu je plutalo nekoliko lopoča, a oko njega je rasla trska. Iz trske su dopirali redoviti zvukovi. “Kvak, kvak, kvak, kvak.” Takvo kreketanje značilo je da se dvije žabe odmaraju kraj jezerca. Zvale su se Hop i Skok. Bila su to dva brata žapca.
Dugo su živjeli kraj jezerca. Danju su se skrivali od sunca u trski, a navečer su se smjestili na lopoč kako bi zakreketali pjesmu za laku noć. Ljudi koji su živjeli u blizini jezerca toliko su se navikli na to da bez njihovog kreketanja nisu mogli ni zaspati. Jedne večeri, međutim, nešto je bilo drugačije.
Kako se smračilo i zvijezde polako provirile na nebu, nastala je potpuna tišina. Iz jezerca se ništa nije čulo. Ni jedan mali kreket. Ni kreketić. Jednostavno ništa. Nešto se moralo dogoditi. U blizini jezerca živio je i starac Josip, koji se uvijek brinuo o jezercu i naravno poznavao male žapce. Znao je da ako navečer ne čuje njihovo kreketanje za laku noć, nešto nije u redu. Otišao je do jezerca vidjeti što se događa.
Polako je hodao kroz trsku, tresući štapom svaku stabljiku. Kad se odjednom pred njim pojavi žabac Skok. Toliko je skakao pred Josipom da se Josip nije mogao načuditi. “Što, Skok, je li se nešto dogodilo tvom bratu?” upitao je Josip žapca i pažljivo ga uzeo u ruku. Skok je divlje kimao u znak slaganja. „Onda me odvedi do njega. Brzo, molim te,” Josip je pokazao žapcu i spustio ga na zemlju. Žabac skoči duboko u trsku i odvede starog djeda do brata.
Hop je ležao na leđima i teško disao. Djed se sagnuo nad njim, osluškujući kako diše, a onda primijeti njegov nabrekli trbuh. “Hop ima bolestan trbuščić. Mora da je pojeo nešto loše. Potreban mu je uvarak ljekovitog bilja što je prije moguće. Ne brini. Odvest ću ga kući, napraviti mu vodenu kupelj i dati mu uvarak. Bit će dobro za nekoliko dana, ali sada ne smijemo ljenčariti. Moramo djelovati brzo. Dođi sa mnom”, rekao je djed Skoku pažljivo uzevši Hopa u ruke.
Požurio je kući s njim što je brže moguće. Napravio mu je vodenu kupelj, gdje ga je redovito namakao, davao mu uvarak od ljekovitih trava koje je samo on znao. Za to vrijeme Skok je čuvao brata i čekao da mu bude bolje.
Za nekoliko dana Hop je bio poput ribice. Hoću reći, poput žabe. Trbuh mu je bio ravan i nije ga boljelo. Josip ga je mogao vratiti u jezerce.
Hop i Skok su opet sretni u trsci. Svaku večer krekeću za laku noć i djed dobro zaspi. Zahvalni su svom djedu što se dobro brine o njihovom jezercu i svima koji tamo žive.
I također već znaju da moraju paziti što jedu.
