Bilo jednom jedno jezerce i u njemu su živjele žabe. Živjele su tamo mirnim životom, ništa im nije nedostajalo, samo je preko ljeta bilo jako vruće na suncu. Skrivale su se u hladu i mulju, a bara nikada nije posve presušila. Jedno ljeto bilo je jako vruće, ali su ipak imale lokvu u koju su se mogle sakriti od sunčevih zraka. A onda kad je došla ljetna oluja s kišom, njihovo se jezerce ponovno napunilo.
Jednoga dana, međutim, vijest se proširila svijetom žaba.
“Teta, kvak, kvak, kvak, jesi čula?” kreketala je jedna žaba drugoj. “Kažu da sunce traži mladu!”
“Pa to je strašno, kva, kva, kva. Znaš li što se dogodi kad je Sunce nađe?”
“Kvak, kvak, kvak, imat ćemo dva sunca! I to će nam biti kraj! Ribnjak će presušiti!”
Čak je i veliki bog Jupiter čuo njihove povike. Sjeo je u svoju nebesku kočiju i odjahao do jezerca.
“Što je ovo?” upita Jupiter.
“Sunce traži mladu! Dva bi nas sunca skroz spalila, jedno je sasvim dovoljno”, žalile su se žabe.
“Žabe glupe, zar ne znate da sunce već ima mladu?”
Uplašene žabe pogledale su u nebo, ali drugog sunca nije bilo nigdje.
“Gdje? Gdje?” upitaše usplahireno.
“Pokušajte pogledati noću i vidjet ćete”, savjetovao im je Jupiter i dodao: “I budite tiho. Ne čujem pjev ptica kroz sav taj kreket.”
Noću je mjesec izašao na nebu. Žabe su kolutale očima, pitajući se hoće li im ispasti iz duplji. Ovo nije drugo sunce, ali ipak sja. Okruglo je, ali nije toplo. Dakle, ako je ovo mladenka njihovog prijatelja, onda imaju sreće. Da je sunce izabralo nekoga kao vrućeg, vjerojatno ne bi mogle živjeti ovdje. Žabe su započele slavljeničku žablju pjesmu. Glasno su graknule, ali tako lijepo da ih je čak i Jupiter čuo. Svidjelo mu se njihovo pjevanje, zvučalo je kao uspavanka, pa je raspuhao oblak pod glavom i veselo zaspao.
