Žabe i abeceda

Bilo jednom jedno jezerce. U njemu su živjeli žablji tate i žablje mame sa svojim malim žabicama. Budući da su htjeli da im djeca budu pametna, poslali su ih u školu za žabe. Žablja škola bila je mjesto na površini jezerca gdje su gusto rasli lopoči. Svaka žaba sjedila je na listu lopoča i slušala učiteljicu.

Tog dana žabice su učile abecedu. Učiteljica ju je recitirala, a djeca ponavljala za njom.

“A, be, ce, …”, rekla je učiteljica.

Dok su sve male žabice pravilno ponavljale za učiteljicom, odjednom se začulo glasno kreketanje “Kva, bla, bla,…”

To je bila žaba Kreka koja je namjerno tako užasno i krivo kreketala. A žabac Kreketan se zahihotao.

„Hajde, djeco, pazite i ponovite točno“, opomenu ih učiteljica i opet počne recitirati.

“Kva, bla, bla, bla, bljak, eh, jao”, glasno je kreketao Kreketan. Žaba Kreka, koja je sjedila pokraj njega, toliko se smijala da je pala s lista u vodu.

“Oboje ćete dobiti jedinicu ako ne naučite pravilno govoriti abecedu”, zaprijetila im je učiteljica. “Sada se smirite i pazite.”

Ali njih dvoje su samo nastavili sa zločestoćama i brbljali svoje gluposti.

Upravo u tom trenutku kraj jezerca je šetao veliki pas, bernardinac po imenu Papuča. Često bi dolazio piti iz jezerca nakon što bi žvakao papuče svoga gospodara. Zato su ga i zvali Papuča.

Čim je žaba učiteljica primijetila velikog psa Papuču, pozvala je žabe: “Djeco, brzo u vodu da vas ne popije.”

I u trenutku koji je bio tako kratak da biste jedva dvaput trepnuli, sve su žabe skočile u jezerce i sakrile se. Pa dobro, ne sve. Dvije žabe nisu čule zov žabe učiteljice. Sigurna sam da možete pogoditi koje su to bile. O, da, Kreketan i Kreka. Uz svo njihovo graktanje, pjevanje, ovo dvoje nije čulo baš ništa. Nisu ni primijetili da pas dolazi. A kada su to konačno primijetili, bilo je prekasno.

Bernardinac Papuča otvorio je svoja ogromna usta i počeo je gutati vodu kao da nije pio mjesec dana. I dok je pio, progutao je i Kreketana i Kreku. Zatim se otkotrljao u hladovinu pod drvo i zaspao.

Kreketan i Kreka su ga pritiskali u trbuhu, a njihovo ga je graktanje smetalo, ali nije ga smetalo dovoljno da ga natjera da ponovno otvori usta.

“Kreketane, što ćemo, kreketanje mu neće otvoriti usta,” zabrinula se Kreka.

“Znam kako mu otvoriti usta. Moramo ga naučiti abecedu. Čim kaže ‘A’, otvorit će usta i mi ćemo iskočiti.”

“Kakva ideja! Samo ako se sjetimo kako to ispravno govoriti. Trebali smo više slušati žabu učiteljicu.”

“Ako se izvučemo, uvijek ćemo paziti u školi”, obećali su jedno drugom Kreketan i Kreka i bacili su se na posao.

“A, be, ce, de, e,

u trbuhu su žabe dvije

ef, ge, ha, i, je,

Pas ih pojeo je,

ka, el, em, en,
izaći će u jedan tren

O, pe, er, es, te,

Usta otvori veliki pse

U, ve, ze, 

To bi zasada bilo sve.

Žabe su tako lijepo kreketale, a onda je Kreketan glasno povikao:

“A sad ti, pasina. Pokaži mi znaš li abecedu!”

Pas Papuča se zamislio i odjednom se sjetio. Prošlo je dosta vremena otkako je išao u školu za pse, ali se ipak sjetio kako abeceda počinje.

“Aaaa”, progunđao je, širom otvorivši usta.

To je bio trenutak koji su Kreketan i Kreka čekali. U jednom su skoku iskočili iz psećih usta i skočili preko travnjaka natrag do svog jezerca.

“Beeee, kao bernardinac, hehehe”, začuli su Papučino režanje prije nego što su zaronili pod vodu.

Sutradan ih žaba učiteljica gotovo nije prepoznala. Oboje su mirno sjedili, slušali i pažljivo i pravilno ponavljali sva slova abecede. A kad ih je učiteljica pozvala da recitiraju abecedu napamet, i Kreketan i Kreka recitirali su svoju pjesmicu o psećem trbuhu. Oboje su dobili peticu sa zvjezdicom i nikad više nisu živcirali učiteljicu žabu.

A Papuča? Ležao je ispod drveta do mraka prije nego što se sjetio sljedećeg slova abecede. A možda se i ne bi sjetio da se mjesec nije pojavio na nebu kao polumjesec, koji je nevjerojatno podsjećao na slovo C.