Kao što svi znamo, dabar je vrlo marljiva životinja koja živi uglavnom u šumama u blizini rijeka i jezera. Možemo ga sresti dok vrijedno radi s prijateljima ili obitelji izgradnji svog doma. Ovi vrijedni dabrovi zajedno grade svoje kućice od raznih grančica ili velikih komada drveta. Oni su vrlo prijateljske i obiteljski raspoložene životinje koje se jako vole! Sve rade zajedno i pomažu si u svemu.
Tata dabar donosi drva, a mama gradi kućicu. Oni lukavo grade ulaz u svoju kućicu na obali rijeke, a izlaz ispod vode. Vrlo su vrijedne životinje koje svojim oštrim zubima žvaču drvo i mogu sagraditi svakakve lijepe mostove i zidove.
A upravo takav je bio i dabar Bobi. Ali bio je sam. Nikada nije vidio svoju obitelj. Jedino društvo bio mu je plavi leptir koji je uvijek veselo letio iznad njega. Jednog lijepog, sunčanog dana, Bobi je odlučio izgraditi veliki dvorac. Otrčao je u obližnju šumu i skupljao komade drva. Njegov vjerni, ali nijemi prijatelj, leptir, neprestano je lepršao za njim.
“Ali tko će mi pomoći? Ne mogu sam! Dobro bi mi došao prijatelj!” rekao je dabar tužno gledajući svog prijatelja leptira. Ali leptir mu nije mogao pomoći, imao je samo krila i njima nije mogao podići drvo. Ipak, mali dabar nije odustajao, skupio je drva i vratio se do svjetlucave rijeke. Prišao je vodi i počeo raditi težak posao.
“Dabar sam u šumi, drvo po drvo slaže,
Ni od koga pomoć, sve svojim trudom važe.
Bez ičije pomoći, dvorac će svoj stvoriti,
Svaku granu pažljivo sam će postaviti.”
Bobi je veselo pjevao, zubima užurbano praveći svakakve oblike od drveta, koje je zatim uredno slagao. Međutim, dvorac se gotovo uvijek raspadao. To je razljutilo leptira! Želio mu je mnogo pomoći. Odletio je visoko i otišao pogledati okolo da vidi može li pronaći nekoga tko ima ruke i može pomoći Bobiju. I koga je vidio! Vidio je malog dabra kako luta rijekom. Doletio je bliže i sjeo na njegov mali nos. “Oh, leptirić!” uzviknulo je malo dabrovo mladunče. Leptir je poletio, a mali dabar ga je radosno slijedio. Leptir ga je vodio sve do Bobija, koji je još uvijek pokušavao izgraditi dvorac.
“Daj da ti pomognem! Ja sam dabar, ja sam mala Teri!” rekla je mala dabrica. Kako pametna mala dabrica! Leptir je bio sretan što je svom prijatelju pomogao koliko god je mogao. Dabar je nosio drva, a njegova nova prijateljica mu je pomagala. Ali Bobija su progonile misli. Gdje je majka od ovog mladunca? Uostalom, Teri ne bi smjela biti sama. Pazit će na nju dok se ne pojave, pomisli Bobi.
Odjednom iza visoke zelenkaste trave proviri tata dabar s njezinom mamom. “Tu si, Teri!” Dabrovi su radosno uzviknuli i potrčali svojoj kćerkici koja je pomagala Bobiju. Njezini su roditelji zahvalili Bobiju što se brinuo za njihovu djevojčicu.
I nećete vjerovati! Zatim su svi zajedno radili kako bi pomogli Bobiju izgraditi njegov veliki dvorac pokraj rijeke! Leptir je bio jako zadovoljan kako je sve ispalo. I ne samo to! Čak su tamo ostali s Bobijem i leptirom te su svi zajedno napravili zalihu drva za zimu. Bili su presretni. Živjeli su zajedno kao jedna velika obitelj i dabar Bobi konačno je pronašao prijatelje dabrove.
