Cijeli je grad otišao na spavanje, samo je na jednom prozoru još titralo svjetlo. Bila je to sobica na tavanu. Ispod pokrivača bio je skriven dječačić po imenu Trpimir.
Svjetiljkom je obasjavao knjigu i čitao. Trebao je odavno zaspati. Volio je knjige i toliko je volio čitati da se nije mogao otrgnuti od njih. Upravo je čitao o dvojici prijatelja koji spašavaju koalu od lovokradica. Oboje su bili u opasnosti, kao i njihova koala. Bilo je vrlo napeto. Trpimir je doslovno gutao svaku riječ. Kad je okrenuo stranicu, umjesto nastavka priče pojavilo se nešto čudno. Neka vrsta bajanja, riječi napisane drugim pismom..
Trpimir je prvo prešao prstom preko slova, a zatim šaptajući pročitao: “Nemoj samo sjediti, leti kao ptica. Proživi ovu priču i ti i uđi u knjigu s nama.” U tom trenutku pokrivač pod kojim se skrivao bio je podignut. Knjiga je počela svijetliti i digla se s kreveta. Polako i sigurno počela je kružiti oko njega. Zatim je ubrzala dovoljno da stvori vrtlog. Vrtlog je postajao sve veći i progutao Trpimira. Trpimir je gledao oko sebe, ne znajući što se događa. Onda je odjednom sve stalo i on se našao u dubokoj šumi. Drveće je bilo posvuda, a ptice su letjele uokolo. Shvatio je da je u knjizi. Bio je u priči koju je čitao. Mora da se to dogodilo kad je čitao bajanje.
Gledao je uokolo kad je odjednom čuo: “Požuri! Trči! Moramo ih se riješiti, sakriti se od njih i odvesti koalu na sigurno!” Dvojica prijatelja o kojima je maloprije čitao su ga dozivala. Držali su medvjedića i trčali što su brže mogli. Dvojica muškaraca potrčala su za njima. Krivolovci. Trpimir je shvatio da ga dozivaju, pa je počeo trčati s njima. Trčali su kroz gustu šumu, šibale su ih trava i granje, ali nisu usporavali. Morali su spasiti koalu.
Nakon nekog vremena Trpimir je ugledao svjetlo među drvećem. Pripadalo je stanici za spašavanje ugroženih životinja. Možda je izgledala samo kao mala koliba, ali sada im je to bila jedina opcija. “Tamo! Moramo slijediti svjetlo. Tu ćemo se sakriti!” Trpimir je pozvao svoje prijatelje.
Brzo su se okrenuli i otrčali do male kuće koja je bila napravljena od grana. Kad su se približili, počeli su dozivati: “Upomoć! Lovci nas jure, s nama je koala!” Iz kolibe je izašao čovjek koji je izgledao poput rendžera. Brzo ih je sakrio u sigurnost svoje skromne kuće.
Zatim je izašao i povikao: “Askan, Igore, uzmite ih i dovedite!” Dva ogromna psa istrčala su iza kuće i potrčala za krivolovcima. Nakon nekog vremena odvukli su ih za noge do upravitelja spasilačke stanice. Svezao ih je i pozvao policiju da dođu po njih. Oni će se pozabaviti njima. Zatim je upravitelj provjerio koalu i, naravno, sva tri dječaka kako bi se uvjerio da su dobro. Sve je bilo u redu. Koala je bila neozlijeđena. Čim je bilo sigurno, upravitelj ju je vratio kući u šumu. Pohvalio je dečke da su bili hrabri i odvažni.
Nakon nekog vremena, upravitelj je Trpimiru dao papir s bajanjem. “Ako to pročitaš naglas, vratit ćeš se kući.” “A mogu li jednom opet doći?” upita Trpimir. “Možeš, kad god želiš. Samo pročitaj bajanje. Ali sada moraš ići kući. Budi mi dobro i nastavi čitati. Knjige su priče koje ti uvijek nešto daju. Život bi bio tužan bez njih.”
Trpimir je obećao da neće prestati čitati. Zatim je uzeo papir s bajanjem. Pročitao ga je, i u tom se trenutku pojavio u svom krevetu s knjigom u ruci. Bila je to najbolja avantura koju je ikada imao.
Danas je Trpimir odrastao, ali i dalje voli knjige. I iako više ne odlazi u čarobne svjetove s njihovih stranica i dalje s oduševljenjem guta priče.
