Draga dječice, sigurno se sjećate priče o tri brata – tri princa – koji su zajedno sa svojim ocem, starim kraljem, živjeli u dvorcu. Princ Adam bio je najstariji od braće i bio je vrlo odvažan i hrabar. Princ Matej bio je vrlo mudar i sve je svoje odgovore tražio u knjigama koje su ga mnogočemu naučile. Međutim, najmlađi sin, princ Karlo, bio je drugačiji.
Bio je vrlo samodopadan i umišljen. Braća se nisu najbolje slagala, a njihov otac, kralj, htio je to promijeniti jer mu je to jako smetalo. Kako mu se zdravlje pogoršavalo, odlučio je da mora nešto poduzeti. Dao je svojim prinčevima vrlo važan zadatak. Naredio im je da idu kroz gustu šumu do špilje u kojoj ih je čekala škrinja u kojoj će naći ono što traže. A to je upravo ono što moraju donijeti svom ocu, kralju. A danas ćemo saznati kako je njihovo putovanje završilo.
Kad su braća napustila dvorac i jahala kroz gustu šumu, zadesila ih je strašna oluja. Iako je hrabri Adam želio ići dalje, on i Karlo poslušali su razumnog Mateja, koji im je predložio da se sakriju ispod stijene, gdje će čekati dok ne prestane strašna oluja. Dok su čekali, šalili su se i razgovarali o tome što bi moglo biti u toj škrinji.
“Zlatni dukati i biseri,” vikao je Karlo češljajući svoju plavu kosu iz koje su padale sitne kapi kiše.
“Ne! Oklopi i mačevi!”, rekao je Adam ponosno.
Matej se samo nasmijao: “Haha, ne znam što će biti, ali mora da je jako važno, jer nas je otac poslao po to”, rekao je na kraju. Hladne kapi i hladnoća uvlačile su se prinčevima pod kožu.
“Ovdje je užasno hladno!” zadrhtao je Adam koji je imao navučeno krzno do ušiju.
„Moramo zapaliti vatru!“, rekao je Matej, razmišljajući kako to učiniti, ali nije mogao pronaći ništa u svojim knjigama. No, kiša i dalje nije prestajala i sunce je polako zalazilo za horizont, samo su se posljednje malene zrake probijale kroz oblake do stijene i oblikovale prekrasnu dugu.
“Imam ogledalo! Naložit ćemo vatru posljednjom zrakom sunca i ogledalom, zar ne?” rekao je samodopadni Karlo. Braća nisu mogla vjerovati svojim ušima. Karlo nije bio onakav kakvim se činio.
“Da, u pravu si! Sjajno!“, reče Matej iznenađeno, uzevši Karlovo ogledalo i hvatajući njime posljednju zraku sunca, uperivši ogledalo u suhi papir koji mu je pružio Adam. Tako su se braća međusobno pomogla i naložila vatru koja ih je grijala. Kad je oluja prošla, već je bilo jutro, a prinčeve je u snu grijala ugodna vatra koju su zajedničkim snagama i vještinom stvorili. Ujutro su braća opet uzjahala konje i krenula preko šume do stijene koja je bila sve bliža. Matej je stalno pratio kartu da slučajno ne zalutaju, a braća su ga poslušno slijedila. Usput su si pričali svakakve priče.
Odjednom se iza visokog hrasta pojavila velika stijena u obliku oblaka.
“Eno je!” poviče Adam, dojurivši do velike stijene iz koje je virila mala špilja. Prinčevi su privezali svoje konje i krenuli prema tajanstvenoj pećini. Zajedno su se popeli na stijenu i bojažljivo stali pred mračnu špilju.
“Bojim se,” rekao je bojažljivo Karlo.
“Ne brini, idemo zajedno!”, rekao je Adam hrabro, isukavši mač. Karlo, Adam i Matej zajedno su ušli u špilju, gdje ih je doista čekala velika drvena škrinja. Kad su ju otvorili, nije ih čekalo ni zlato, ni dukati, ni mačevi, nego jedno tajanstveno pismo. Matej je uzeo uvezani papir, otvorio ga, i u pismu je pisalo:
“Drago mi je da ste zajedno uspjeli. Nadam se da ćete nastaviti tako pomagati jedan drugome. Adame, budući da si najstariji od braće i vrlo si odvažan i hrabar, voditi ćeš cijelu kraljevsku vojsku i bit ćeš moj nasljednik – budući kralj. Ti ćeš, Matej, svojom pameću i vještinom biti najveći kraljev savjetnik i pomoćnik. A ti, Karlo, moj najmlađi, bit ćeš zadužen da naš kraj procvjeta. Vjerujem da ćeš se pobrinuti da naš narod bude dobro i da mu nikada ne nedostaje hrane, vode ili odjeće. Vladat ćete zajedno kao obitelj”, pročitao je Matej pismo.
Prinčeve nije naljutilo ono što je napisano u pismu, bili su ganuti. Nema zlata ili novčića koji se mogu usporediti s ovim. Svi su bili zahvalni što ih je otac spojio, čak i samodopadni Karlo. Braća su pomogla jedan drugome koliko su mogli, a odavno nisu imali tako dobre razgovore kao kad su krenuli u avanturu. A ono što su doista otkrili nije ono što je stajalo u pismu, nego to da su konačno pronašli put jedan do drugoga i da se raduju zajedničkom vladanju svojom zemljom. Nisu zavidjeli jedno drugom jer su vjerovali da je njihov otac kralj donio ispravnu odluku i kada su se vratili u kraljevstvo zahvalili su ocu na svemu što je učinio za njih.
