Djeco, sigurno se sjećate mladog postolara Mateja koji je živio u selu ispod dvorca. Radio je kao postolar, kao i cijela njegova obitelj, iako je sanjao da će biti hrabri vitez u dvorcu koji će štititi kralja i njegovu lijepu kćer, princezu Alisu. Ali bojao se svog strogog oca.
Poštivao je svoj zanat, ali je ipak vjerovao da će mu se san jednog dana ostvariti. Možda će čak i osvojiti srce lijepe princeze, čija je ljepota bila poznata u cijelom selu. Kosa tamna poput noćnog neba, oči boje čokolade i lice poput lutke.
Jednog dana, starica je došla u njihovu prodavaonicu cipela i tražila komad kruha i malo vode. Matejev otac ju je otjerao. No dječak se nije dao i otišao je do starice želeći joj pomoći. I tako je i učinio. Starica mu je predala pismo kao nagradu za njegovu pomoć i dobro srce u kojem je pisalo: “Ti si jedini koji si mi danas pomogao. Danas su me svi odbili, a zato ću ja tebi pomoći i ostvariti tvoj najtajniji san. Dođi u ponoć do vrata dvorca gdje ćeš naći ono što tražiš.” A danas ćemo saznati kako je Matej odlučio i je li mu se san doista ostvario.
Matej se vratio na posao i nastavio s danom kao i obično. Glancao je, izrađivao, šivao i popravljao razne cipele. Ocu nije rekao za pismo, radije mu nije rekao ni da je starici ipak pomogao. Noć se polagano spuštala na velike zidine dvorca, a hladnoća i svjetlost sjajnog mjeseca polako su prekrivali selo. Dječak je završio s poslom i otišao u krevet. Cijeli se dan pitao može li vjerovati starici i otići pred vrata u ponoć. Znao je da će se njegov otac naljutiti, ali bio je previše znatiželjan. Možda će mu se ipak san ostvariti.
Dječak je pričekao dok mu otac nije zaspao i polako se izvukao iz kreveta. Hodao je mračnim uličicama sela sve dok nije stigao do vrata dvorca, gdje su stajali sposobni vitezovi u oklopima koji su čuvali dvorac. Matej je drhtao od hladnoće, držeći u rukama pismo od starice kojoj je pomogao, i čekao je da vidi što će se dogoditi. Upravo tada je na crkvenom tornju otkucala ponoć i vrata su se otvorila. Tamo je stajala starica. “Jedini si mi ti pomogao. Dugo sam te gledala. Imaš dobro srce, snagu i pamet s kojom odlično radiš svoj zanat”, rekla mu je. Dječak još uvijek nije znao što se događa.
Iznenada, oko starice je zasjalo milijun svjetala i ona se odjednom pretvorila u prelijepu princezu Alisu. “Ti si taj kojeg tražim. Ne želim nikakvog oholog princa koji želi samo bogatstvo ili slavu!” rekla je. Matej nije mogao vjerovati svojim očima. Starica je bila zapravo lijepa princeza. Njoj je pomogao. Ona mu je dala pismo, ona ga je promatrala ispod prozora… Matej kao da se sledio. Nije mogao izustiti ni riječi. Princeza ga je uhvatila za ruku i otišli su u kraljevski vrt.
Tamo mu je Alisa ispričala o svojim čarobnim moćima. Htjela je izabrati nekoga dobrog srca. A kad je vidjela kako joj je Matej pomogao, iako je izgledala kao starica u pohabanoj odjeći, znala je da je on taj.
Cijela noć je proletjela. Prošetali su kroz vrtove dvorca, Matej je pričao princezi o svom zanatu, koliko se trudi, a princeza opet o životu u kraljevstvu. I tako su princeza i mladi postolar razgovarali do jutra.
Kad su ptice počele cvrkutati, princeza je sjela na klupu u dvorištu u svojoj prekrasnoj ružičastoj haljini prekrivenoj cvijećem. “Danas ću pozvati tvog oca, majstora postolara, u dvorac i sve mu ispričati! Moj otac, kralj, znao je za moj plan i moju čarobnu moć”, rekla je, smiješeći se Mateju. Oči su joj bile smeđe poput najtamnije čokolade. Njezina tamna kosa svjetlucala je na svjetlosti izlazećeg sunca. Matej je kimnuo i sramežljivo se vratio poslu.
Tako je i bilo. Princeza Alisa i kralj pozvali su Mateja i njegova oca u dvorac. Tamo su mu sve ispričali. Matejev otac se nasmiješio dječaku i toplo ga zagrlio. Otac je bio strog, ali mu je bilo drago što mu je sin sretan. Dječak mu je, međutim, morao obećati da će doći u prodavaonicu cipela da mu pomogne; bio je već star i ne tako jak. Matej je kimnuo i započela je velika gozba.
I tako je postolar Matej ne samo postao hrabri vitez koji je zaštitio princezu, nego je čak pronašao i ono za što nije znao da treba i traži – ljubav.
