Bio jednom jedan mladić po imenu Matej koji je radio kao postolar. Bio je to ugledan zanat i svi u njegovoj obitelji bili su postolari. Kao i njegov otac, mladi Matej je cijenio ovo zanimanje i marljivo radio. Matej je bio dječak dobrog srca, iako je njegov otac bio vrlo strog prema njemu i često je morao naporno raditi do noći. Njihova je postolarska radnja bila stoga poznata u susjedstvu, iako nisu imali viška dukata.
Iako mu se sviđao rad u postolarskoj radnji, Matej je želio nešto više u svom životu. Želio je biti hrabar vitez u dvorcu, onaj koji će štititi kralja ili čak prelijepu princezu Alisu. Znao je da se za princezu bore mnogi prinčevi, ali ona još nijednog nije izabrala. Ali Matej je bio običan seljak iz sela ispod dvorca, gdje je u postolarnici popravljao i izrađivao razne cipele; teško bi osvojio princezino srce.
Nije želio razočarati oca, želio mu je pomoći oko posla s cipelama, pa je polako zaboravljao svoj san. Dani u selu bili su užurbani, ljudi su prodavali robu na štandovima, kupovali ili šetali ulicama. Selo je mirisalo na svježe povrće, cvijeće ili različite tkanine. Osim seljana koji su prodavali ili bogataša, naišli biste i na prosjake. Tako je jednog dana, dok je Matej užurbano glancao i popravljao princezine cipele, netko pokucao.
Zlatno zvonce iznad vrata trgovine polako je zazvonilo “klink klink” i ušla je hroma starica. Zajedno s njom ušao je blagi svjež povjetarac. Staričina otrcana haljina bila je puna malih ili velikih rupa, a sijeda joj je kosa virila iza kapuljače. Dječak je podigao pogled sa svojih sjajnih cipela, ispustio četku, obrisao prašinu s ruku i rekao:
“Zdravo, kako vam mogu pomoći? Hoćete li kupiti cipele? “Ne, moj dječače, ali bih molila čašu vode i komad kruha”, rekla je starica, umorno se naslanjajući na vrata. “Mi nismo dobrotvorna ustanova! Mi ne pomažemo prosjacima!” odlučno je rekao Matejev otac, jer je čuo njihov razgovor. Starica se namrštila na dječakova oca i polako odšepala iz trgovine na užurbanu seosku tržnicu.
Mateju je bilo teško. Nije imao vremena pomoći starici niti joj odgovoriti, jer je otac vikao na njega i otjerao staricu. Mladić, međutim, nije htio odustati. Često je viđao staricu sa prozora ispred obućarske radnje i znao je da nema puno. Znao je da starijima treba pomoći, ne mogu si svi priuštiti ono što si oni mogu priuštiti, pa ni kruh. Kad otac nije gledao, zgrabio je čašu vode i kruh koji je danas trebao ručati. Zgrabio je kaput, brzo se obukao, stavio pohabanu kapu na zlatnu kosu i otrčao do starice.
Hladno mu se vrijeme uvlačilo pod kožu. “Čekaj! Čekaj!” vikne Matej trčeći za staricom koja je polako šepala među ljudima. “Molim vas, oprostite mom ocu i uzmite moj kruh i šalicu vode. Molim vas”, rekao je Matej pružajući starici vodu i kruh. Starica je provirila iza kapuljače kaputa i promuklo odgovorila: “Hvala ti, dečko!” Nasmiješila se, prihvatila njegovu pomoć i pružila dječaku pismo.
Kad je Matej uzeo pismo, starica je već nestala u gužvi. Dječak je otvorio pismo i u njemu je pisalo: “Ti si jedini koji mi je danas pomogao. Danas su me svi odbili i zato ću i ja tebi pomoći i ostvariti tvoj najtajniji san. Dođi u ponoć pred vrata dvorca gdje ćeš naći ono što tražiš.”
Dječak nije razumio, ali je odlučio učiniti kako piše u pismu. Možda mu je starica stvarno htjela pomoći. A kako je to ispalo saznat ćemo u sljedećoj priči o postolaru Mateju i njegovom tajnom snu.
