U dalekoj tuđini, potpuno osamljena, stajala je mala zgrada. Bila je to stara kuća. Imala je crveni, truli krov, velike stare prozore koji su škripali i bila je cijela od drveta. U njoj su živjeli baka, djed i njihov unuk.
Bio je to mali spretan dječak po imenu Kristijan. Imao je smeđu valovitu kosu i crnu maramu na glavi. Uvijek je nešto izmišljao i igrao se. Imao je ogromnu maštu. Ponekad je bio kuhar, ponekad lovac, a ponekad heroj koji spašava svijet.
Budući da im je kuća bila tik uz jezero, njegove su najčešće igre bile uz vodu. Volio je kad je mogao napraviti splav i izaći na jezero. Zbog toga se osjećao kao najhrabriji gusar na cijelom svijetu. Koliko god volio vodu, nije imao pojma kakve tajne krije njegovo jezero.
Jednog lijepog toplog popodneva rekao je baki i djedu da se ide na jezero igrati. Sjedio je na obali i promatrao ribu. Zatim je uzeo štap i pretvarao se da je to njegov mač. Skakao je sa kamena na kamen, vičući: “U boj, gomilo lopova!” Tada mu se u žaru igre noga poskliznula na kamen i pao je u duboku vodu. Sve što je mogao učiniti prije nego što se izgubio ispod površine bilo je vrištati. Kad su baka i djed istrčali, nigdje nisu vidjeli svog Kristijana. Sve što su pronašli bila je njegova crna marama na tlu kraj stijena.
Dozivali su ga i tražili dok odjednom nisu začuli poznati glas: „Bako, dedo, tu sam!“ Bio je to on. Njihov hrabri unuk uspio se uhvatiti za najveću granu koja je plutala jezerom. Kako su bili sretni što su ga vidjeli! Ali kako bi ga sigurno doveli do obale? Pogledali su se i u tom su trenutku točno znali što im je činiti. Udahnuli su i oboje u jedan glas počeli vikati. “Zmaju mali, zmaju mali, priđi bliže, možeš ti to sada! Molimo te za pomoć, bez tebe ne možemo spasiti našeg Kristijana!”
Dječačić nije imao pojma što mu baka i djed rade. U tom trenutku vjetar se pojavio niotkuda, u vodi se počeo stvarati golemi vrtlog, a iz njega je polako počelo nešto izranjati. Kristijan se držao za granu što je čvršće mogao, ne vjerujući svojim očima. Vodeni zmaj izronio je iz dubine jezera. Bio je ogroman, ali Kristijan ga se nije bojao. Zmaj je ispružio glavu s dugim vratom i namjestio se da se dječačić može popeti na nju i čvrsto je držati. Polaganim i ravnomjernim pokretom zmaj je Kristijana sigurno doveo do obale. Zatim je nestao u svom jezeru.
Od tada se više ne igra sam uz vodu. Svakog jutra ista pjesma odzvanja površinom jezera. “Mali zmaju, mali zmaju, priđi mi bliže, sad možeš!” A kada zmaj izroni, za Kristijana počinje prava avantura.
