Kratke priče za laku noć

Bilo jednom jedno selo i u tom selu bio je mali šareni vrtić. Bio je šaren jer su ga učitelji ukrasili raznim lijepim duginim bojama. A upravo je u ovaj šareni vrtić krenuo mali nemirni dječak po imenu Ivan.

U zemlji daleko, daleko, stajala je koliba. Izgledala je kao kućica od medenjaka, ali nije bila takva. Izrađena je u potpunosti od drveta. Prozori su joj bili obojeni, a iz dimnjaka se uvijek dizao mirisni dim drva. Unutar ove kolibe živio je djed s bajkama. Najbolje je znao pričati bajke. Djeca i životinje iz daleka dolazili su k njemu slušati njegove priče.

Bio je dan prije Badnjaka, vani je blistao bijeli pokrivač snijega. Na ulicama se osjećao ugodan miris hrane i božićnih medenjaka, djeca su gradila snjegovića, a ljudi su pjevali pjesme. Jinove su oči zasjale kad je ugledao veliko božićno drvce na gradskom trgu, ali odmah se rastužio kad se sjetio da ovog Božića neće imati puno toga kod kuće. Ne bi imali ni što staviti u usta da se stari pekar na ulici nije smilovao dječaku i njegovoj majci. Vratio se kući noseći toplu štrucu kruha i jaja u platnenoj torbi koju mu je dao pekar. Prije nekoliko godina Jinu je umro otac, obitelji nije bilo lako. Štoviše, i majka mu se teško razboljela.

Bio jednom jedan kralj i imao je tri kćeri. Prve dvije bile su udane, a treća, najmlađa, još je bila kod kuće u dvorcu. Igrala se u kraljevskom vrtu staklenom kuglom. Bila je to njezina omiljena igračka. Uvijek ju je bacala u zrak i hvatala u ruke. Pjevala bi i plesala uz to. Ali jednog dana, kugla se nije vratila u njezine ruke. Umjesto toga, pala je ravno u bunar.

Daleko odavde u indijanskoj zemlji živjela je djevojčica. Imala je dugu gavran crnu kosu koja je uvijek bila ispletena u dvije vrlo duge pletenice. Oko glave je nosila šarenu traku za glavu s perjem zabodenom u nju. Zvala se Inchuchuna. Njezini majka i otac također su bili Indijanci i živjeli su u visokim šatorima.

Usred duboke šume stajao je golemi stari hrast. Imao je veličanstvenu krošnju, a listovi su mu se vidjeli nadaleko. Deblo mu je bilo toliko golemo da ga nije moglo zagrliti ni deset odraslih osoba. Bilo je tamo mnogo godina.

Jednome je pjetliću dosadio život u seoskom dvorištu. »Ovdje je tijesno i sve je uvijek isto«, mislio je, »prase rokće, kokoši se prave da znaju letjeti, gusan traži svađu. A sivi golub kaže da je iza našega plota veliki svijet. Sigurno tamo ima i zanimljivih mjesta od ovoga dvorišta.«

Tako smo čekali i došlo je jutro kada ne moramo ići u školu. Nema domaće zadaće, samo vrijeme provedeno u pripremama za Božić. Pečenje, čišćenje i ukrašavanje naše kuće obaveza je svakog kućanstva. Ipak, postoji jedna stvar koju najviše volimo raditi. Izrada snjegovića. Ujutro otvaramo oči, brzinski doručkujemo i izlazimo u snijeg.

Bio jednom jedan rezbar. Zvao se Geppetto i izrađivao je lutke. Bio je sam i silno je želio sina. Jednog dana uspio je isklesati vrlo lijepog drvenog dječaka. Lutka je nazvao Pinokio.

Daleko iznad neba, gotovo u svemiru, stoji prekrasna zgrada. Izgrađena je na planetu. Ali to nije bilo koja kuća. Izgleda kao da je od pare. Uvijek je nekako blago valovita. To je čarobna tvornica.

Usred velikog grada bila je velika zračna luka. Tu su bili parkirani i mali i veliki avioni. Manji su letjeli na slikovita putovanja i razgledavanja, a veći su prevozili puno ljudi na odmore i letjeli u daleke zemlje. Ali među velikim avionima, jedan se osjećao nesretno. Htio je samo letjeti zemljom, onoliko brzo koliko je htio. Nije želio prevoziti puno ljudi i svaku rutu unaprijed planirati. Zato je odlučio da će početi letjeti samo za sebe. Barem dok nije umalo izazvao nesreću.