Priče o životinjama

U dvorištu jedne farme stajao je veliki svinjac. U tom je svinjcu živjelo prase Frankie. Bio je jako slatka i lijepa svinja. Većina svinja voljela se valjati u blatu. Kad su jeli, prskali su hranu posvuda i po sebi. Ali Frankie je bio drugačiji. Uvijek je bio fin, čist i dobro je mirisao. Kad je jeo, nijedna kap nije prskala iz njegova korita. A njegov svinjac? Blistao je od čistoće! Kad god bi mu u posjet dolazile nove životinje, nisu mogle vjerovati svojim očima pri pogledu na tako čistu staju. Frankie bi ponosno kimnuo glavom: “Čist dom je zdrav dom.” Tako se sviđalo praščiću Frankieju. Bio je sretan kad su i on i njegov svinjac bili čisti.

Kad pada kiša, posvuda ima puno vode. Jezera rastu, rijeke nabujaju, a potoci se formiraju na pločnicima. Jednom je rijeka u našem selu toliko narasla da se skoro izlila iz korita. Dan su tada spasili dabrovi i njihovi prijatelji ptice. A to su postigli pomažući jedni drugima. Što se točno dogodilo?

U dalekoj divljini živjela je obitelj lavova. Mama lav, tata lav i dva lavića, dva dječaka. Svaki je bio potpuno drugačiji, iako su rođeni na isti dan. Jedan lav je bio razigran i divlji, uvijek je pokušavao sve naučiti. Uvijek se držao svoje mame, gledao je kako lovi, čuva svoje mladunce i kako je hrabra. Drugo mladunče lava bilo je nevjerojatno lijeno. Samo je spavao, ležao i čekao da mu mama lavica donese hranu.

Daleko u dubokoj šumi živio je čopor vukova. Pazili su jedni na druge, pomagali jedni drugima i uvijek se držali zajedno. Imali su svoje vučje zakone i pravila kojih su se svi pridržavali. Nitko ih nije smio slomiti. Čopor je uključivao mlade vukove i stare vukove, ženke i mužjake. Štitili su jedno drugo i živjeli sretno zajedno.

Iza velikog brda stajala je lijepa kuća. Ali to nije bila obična kuća. Bila je plava poput neba, na njoj su bila naslikana sunca. Krov joj je bio žarko crven. Stalaja je usred rascvjetale livade. Posvuda oko nje raslo je šareno i mirisno cvijeće. Ali kakva je to kuća bila?

U hrastovoj šumi živi nekoliko vrsta životinja. Lisice tu imaju svoje jazbine, ježevi svoje ležaje u lišću, a vjeverice svoje kućice na drveću. Sve životinje tamo sretno žive zajedno. To je neka vrsta hrastovog sela. Sova je gradonačelnica ovog šumskog sela. Najmudrija životinja u šumi. S visine se brine da je svim životinjama dobro i da se ništa loše ne događa.

Zima je stigla. Bijeli snježni pokrivač prekrio je cijeli krajolik. Na drveću se pojavio svježi snježni pokrivač. Temperatura je padala ispod nule na termometrima, a mraz je prekrivao prozore. Zima je bila upravo onakva kakva treba biti. Sva djeca u selu susrela su se na obližnjem brdu da isprobaju svoje sanjke i bob. I Boris je krenuo tim putem.

Jesen je bila na izmaku i svaki čas je trebala početi zima. Šumske su životinje skupljale svoje posljednje zalihe hrane, dok su druge udobnije uređivale svoje jazbine i spremale ih za zimski san. U šumi je također živjelo mali lane po imenu Felix. Rodio se prije nekoliko mjeseci, pa još nije iskusio zimu. Ali jako je volio jesen. Nastavio je skakati po opalom lišću i bacati šišarke uokolo. Listovi su bili tako mekani i tako lijepi i šareni!

U dalekoj afričkoj zemlji, gdje životinje slobodno žive u prirodi, dogodila se priča koju ću vam sada ispričati. Bila je to priča o prijateljstvu i hrabrosti.

Jednom davno mali pijetao i mala kokoš otišli su u lov na jagode. Na putu su se dogovorili da će sve voće koje nađu podijeliti na jednake dijelove. Kokoš je prva pronašla veliku bobicu, i dozvavši malog pijetla prema dogovoru svatko je pojeo svoju polovicu.

Na početku svijeta, sunce je bilo kralj svijeta. Sunce se pojavljuje svako jutro i zove se dan. Ali sunce je uvijek bilo ljuto, a njegova odjeća bila je plamen vatre. Sićušne životinje jako su se bojale sunca. Mislile su da će, ako se sunce naljuti, spaliti cijeli svijet.

Jednom davno živjeli su majka vjeverica, tata vjever i dva mala vjevera kao obitelj. Mama vjeverica i tata vjever jako su voljeli svoju djecu. Ali mlađi vjever bio je vrlo tvrdoglav. Uvijek se svađao sa svojim starijim bratom. Nije slušao roditelje. Majka vjeverica uvijek ga je savjetovala, ali on nikada nije mario za njezine riječi.

Bio jednom jedan čovjek koji je živio sam sa svojim mačkom. Čovjek je bio mrgodan i škrt pa nije čudo što nitko nije želio živjeti s njim. Mačku je pak bilo svejedno kod koga živi, dokle god je dobivao makar i malo hrane. Bio je to lijep mačak, velik i bijel – ali užasno lijen. Dugo su njih dvojica živjeli zajedno, premda se nisu baš dobro slagali. Čovjek je gunđao na mačka, mačak frktao na čovjeka.