Bajke o djeci

Nekada je postojala prekrasna zelena dolina. Tu je raslo cvijeće raznih boja. Svo cvijeće imalo je predivan miris. Svaki cvijet je drugačije mirisao. Trebalo je samo zatvoriti oči i lagano disati u blizini jednog od njih i zavrtjelo bi vam se u glavi. Ali malo tko je znao da svaki od ovih cvjetova ima čarobnu moć. Kad ih je pomirisao netko tko je lagao, pojavile bi mu se zelene mrlje po licu i tijelu. Jednostavno bi sav pozelenio. I trebalo je dosta vremena da mu se vrati boja.

S vremena na vrijeme događale su se nevjerojatne stvari u čarobnom vrtiću. Bio je to izvanredan vrtić. Sa svakom novom sezonom tamo su stizale nove čarolije. Upravo sada, bilo je proljeće. Sve je bilo u cvatu, a sve sjemenke koje su djeca posijala počele su nicati. Papirnati leptiri lepršali su krilima, a platnene bubamare puzale su među sićušnim saksijama. Cijeli je vrtić bio u cvatu i živ.

Toni je živio blizu šume. Imao je kovrčavu smeđu kosu. Kovrčala se na sve strane. Ruke su mu uvijek bile prljave, odjeća poderana i rijetko kada je imao osmijeh na licu. Bio je namrgođen i mrzovoljan. Gotovo ništa ga nije veselilo, a što je mogao, uništio je ili zaprljao.

U šumi žive životinje i rastu stabla i gljive. U šumi možemo pronaći bobičasto voće poput borovnica i jagoda. Ali poznajem jednu šumu u kojoj nisu oduvijek živjele samo životinje. Svi su se bojali ući u tu šumu. Bila je crna, duboka i mnogi su pričali o tome da je začarana.

Kad dođe jesen, vani često puše vjetar. Vjetar pokušava pomoći drveću da odbaci što više lišća. I tako puše i puše, na sve strane. Ovaj vjetar je najbolji za puštanje zmajeva. Zbog toga su djeca u jednom malom mjestu odlučila organizirati paradu zmajeva. Sva su djeca nakon škole trebala doći na veliku livadu i tamo puštati zmajeve. Ali nisu ni slutili tko će im se pridružiti na livadi.

U dalekoj zemlji, duboko u šumi, stajala je drvena koliba. A unutar nje dogodila se jedna priča koju ću vam sada ispričati.

Rosie i Lisa bile su dvije nerazdvojne djevojčice. Bile su kao dan i noć, kao voda i vatra. Tako različite, ali tako bliske prijateljice. Rosie je imala dugu crvenu kosu poput plamena i oči crne poput ugljena. Lisa je bila djevojčica kratke svijetle kose, a oči su joj bile zelene kao u mačke. Djevojčice su sve radile zajedno. Slagale su se, jako voljele jedno drugo, zajedno su doživjele puno eskapada i avantura. Znale su čak i razveseliti jedna drugu kad bi im se dogodilo nešto tužno. Kao nedavno, kad je Lisa bila bolesna.

U blizini mračne šume stajala je mala kućica. U njoj su živjeli djed i baka. Svaki praznik dolazila im je u posjet unuka Anette. Djevojčica smeđe ravne kose i očaravajućeg osmijeha. Svaki slobodan dan provodila je u bakinoj i djedovoj vikendici. Ali jednog praznika dogodilo se nešto što Anette nikada neće zaboraviti.

Na rubu grada, točno tamo gdje završavaju sve ceste i pločnici, stoji šarena kuća. Ima narančasti krov i svijetloplave zidove na kojima je naslikano cvijeće. Iako u njoj nitko ne živi, svaki dan dolazi puno djece koju dovode roditelji. To je vrtić. Ali ne bilo koji vrtić.

Priča koju ću vam sada ispričati dogodila se noću. Na nebu se pojavila mjesečina, zvijezde su svjetlucale poput kapljica rose na crnom platnu, a tlo je bilo prekriveno blještavo bijelim snježnim pokrivačem.

Cijeli je grad otišao na spavanje, samo je na jednom prozoru još titralo svjetlo. Bila je to sobica na tavanu. Ispod pokrivača bio je skriven dječačić po imenu Trpimir.