U lijepoj drvenoj kolibi pokraj šume živio je dječak po imenu Tadej. Živio je u vikendici s roditeljima. Izgledao je kao pravi nitkov, a takav je i bio. Nije ostao miran ni jedne minute. Uvijek mu je bilo teško mirno sjediti na stolcu i paziti. Odmah bi počeo mahati nogama, oči bi mu počele lutati po sobi i uvijek se pitao što bi mogao dotaknuti i u kakav bi se nestašluk mogao uvaliti. Prsti bi mu počeli trnuti kao da nekamo žele pobjeći, a cijelo bi mu se tijelo vrpoljilo kao da ga grizu buhe. Ukratko, Tadej se vrpoljio.
Svako jutro, čim bi ustao, zgrabio bi doručak i otrčao u šumu. Cijeli je dan tu trčao uokolo, skupljao šišarke, penjao se po drveću i punio rešetke za hranjenje jelena. Jako mu se svidjela šuma. Tu je jednostavno mogao biti svoj. Volio je i životinje i nastojao im je pomoći koliko god je mogao. Ali nije znao da u šumi može vrebati i opasnost.
Jednog dana, Tadej je predugo ostao u šumi. Nije primijetio da je počeo padati sumrak. Sunce je prestalo grijati i pored Tadeja je puhao hladan povjetarac. Počelo mu je biti hladno, pa je čučnuo u podnožju drveta i protrljao ruke i noge da se zagrije. Upravo je htio ustati da ode kući, kad iznenada ispred njega sijevne iskra i nešto prsne. Odjednom, pred njim je stajao vražićak. Bio je debeljuškast, rep mu je vitlao ovamo-onamo i bio je potpuno crn. Sjali su mu samo bijeli zubi. Cijelo područje oko njega mirisalo je na vatru.
Tadej je skočio na noge i hrabro upitao: “Tko si ti? I što želiš?” Vražić se lukavo nasmiješio i odgovorio: “Nemoj se bojati, Tadej. Ja sam vražićak Lucije. Došao sam ti pomoći. Vidim da ti je hladno pa sam ti htio pomoći da zapališ vatru. Lijepo će vas ugrijati i osjećat ćeš se bolje. Ovdje ima dosta drva i dat ću ti iskru da ga zapališ.”
Tadej je na trenutak razmislio. Bilo mu je vrlo hladno, to je bila istina. Ali iako je bio nitkov, znao je što je dobro, a što ne. A požar u šumi bio je opasan. Ne smije se započeti. “Hvala ti, vražićak, što si mi htio pomoći, ali ne treba mi vatra. Paljenje vatre u šumi nije dopušteno.” Lucije je pokušao još malo uvjeriti Tadeja. Pokušao ga je iskušati koliko će mu biti ugodno i toplo, da će mu biti dovoljno samo nekoliko komada drveta da se osjeća bolje. I da se sigurno ništa loše ne bi dogodilo.
Ali Tadej je pomislio na svoje životinjske prijatelje koji bi mogli nastradati ako zapali vatru. Možda bi se ugrijao, ali vatra u šumi bila je jednostavno opasna. „Ne, Lucije, prestani, neću paliti vatru ovdje! Nije u redu,” rekao je Tadej odlučno. Lucije je bio zatečen. Mislio je da će uspjeti nagovoriti dječaka. Vidiš, bio je vražić, a oni pokušavaju navesti ljude da čine loše stvari. Zatim ih mogu odvesti u pakao gdje moraju služiti neko vrijeme. Ali nije mogao uzeti Tadeja. Lucije nije imao drugog izbora nego se pozdraviti s Tadejom.
Noću, dok je Tadej ležao u svom krevetu, razmišljajući o onome što mu se tog dana dogodilo, bio je zadovoljan sam sa sobom. Znao je da je učinio pravu stvar. Tek što je zaspao, čuo je kucanje na prozorskoj dasci ispod svog prozora. Tiho ga je otvorio i ugledao vjeverice kako tamo stoje. Davali su mu hrpu šumskih bobica u izrezbarenoj drvenoj zdjeli. Do prozora su doletjele i ptičice cvrkućući: „Ovo ti dajemo jer nisi ugrozio požarom našu šumu i ne daš se napasti. Radujemo se što ćemo te vidjeti sutra. Laku noć prijatelju.” Tadej je prihvatio zdjelu, zahvalio im i zaspao zadovoljniji nego ikada prije.
