U jednoj šumi živjelo je mnogo različitih životinja. Zajedno su išli u vrtić i školu, a popodne su zajedno trčali po šumi i igrali se.
Jednog je dana i jazavac Luka morao ići u školu. Volio je cijeli dan boraviti u svojoj jazbini, a izlaziti samo noću kad je šuma bila malo mirnija. Tako je stidljivi jazavac ujutro otišao u školu.
Nakon nekog vremena sreo je vjevericu Veroniku.
“Oh, zdravo Luka!” pozvala ga je.
Luka se zaprepastio. Na trenutak se ukočio, a zatim brzo pobjegao da se sakrije ispod iščupanog panja.
“Ne boj me se, ja sam Veronika i ići ću s tobom u školu,” rekla je vjeverica.
Luka je pažljivo provirio iz svog skrovišta, ali i dalje nije mogao doći do riječi.
Vjeverica ga je zgrabila za šapu i povela u školu.
Na pašnjaku ih je čekala stara sova, koja je bila njihova učiteljica.
“Tko nam je to došao?” – upita sova.
Vjeverica je skočila pred panjeve gdje su životinje sjedile za svojim stolovima, naklonila se i rekla: “Zdravo, ja sam Veronika, vjeverica s visokog hrasta i vaša sam učenica.”
“Dobrodošla u našu školu, Veronika,” rekla je sova. “A što je s tvojim prijateljem?”
Luka je polako otišao do prednjeg dijela učionice, ali iz njega nije izašao nijedan zvuk. Noge su mu se tresle i već je tražio mjesto gdje bi se sakrio. Nigdje nije bilo skrovišta, pa se zakopao pod opalo lišće. Životinje su se tiho smijale.
“Hajde, nemojte se smijati,” opomenu ih sova. “Naš novi prijatelj je sramežljiv i vjerojatno mu je neugodno pred vama. To je sasvim normalno, mnogi od vas koji su prvi put išli u školu ponašali su se slično.”
Veronika je iz lišća iskopala jazavca Luku, stala do njega i rekla pokušavajući ga ohrabriti: “Ovo je moj prijatelj jazavac Luka iz šumske jazbine i ide s nama u školu. Budite dobri prema njemu. Kad dođe vrijeme, sigurna sam da će nešto reći.”
“To je jako lijepo, Veronika”, rekla je sova.
Životinje su sjele i slušale veliku sovu. Sova im je govorila o nadolazećoj zimi i naučila ih kakve bobice brati za zimu kako bi imali što jesti.
Kad je škola završila, jazavac je došao do Veronike.
“Hvala ti, Veronika”, rekao je tiho.
“Nema na čemu, Luka. Svakome treba vremena da se navikne na nešto novo. Kao i tebi na svoje kolege i na školu. Neki se brzo naviknu, a drugima jednostavno treba više vremena. To je normalno. Moja mala sestra je imala isti problem, zato to znam”, rekla je vjeverica.
Jazavac Luka postao je zainteresiran. Nije htio razgovarati, ali njegova je znatiželja bila jača.
“I tvoja sestra se više ne boji?”
“Ne, nimalo. Svi su bili jako dobri prema njoj i dali su joj sve vrijeme koje joj je bilo potrebno. Kad se malo opustila, počela je pričati i stekla je mnogo prijatelja ovdje.”
To je bilo dovoljno da se jazavac Luka osjeća bolje. Iako ga je još uvijek bilo strah i nije htio ni s kim razgovarati, bilo mu je lakše kad je shvatio da će se s vremenom naviknuti.
I doista, za nekoliko tjedana jazavac Luka više se nije bojao ni sramio u školi, lijepo se sa svima pozdravljao i mogao je razgovarati s ostalim životinjama. Njegova najbolja prijateljica ipak je bila vjeverica Veronika s kojom se viđao svaki dan nakon škole. Zajedno bi odlazili tražiti otpale plodove koje bi spremali za zimu kako bi preživjeli do proljeća.
