Tijekom rujna, listopada i studenog jesen je u punom jeku. Lišće mijenja boju i pada, vjetar nam diže kape, a kiša pada sve češće. Na tlu se pojavljuje i dosta kestena. Mnoga ih djeca pokupe i odnesu kući. To je zato što su ti kesteni najbolji za izradu raznih figurica i životinja. Ali jeste li ikada čuli za sretne kestene?
Jednog lijepog jesenjeg popodneva Valentina je počela skupljati takve kestene. Bila je mala, preslatka djevojčica koja je voljela stvarati svašta. Šetala je s mamom po parku i svako malo se saginjala da ubere još koji kesten. Kad su joj ih bili puni džepovi, bila je zadovoljna. Jedva je čekala napraviti nešto od njih. Kod kuće je odmah rasporedila sve kestene po stolu, izlomila drvene ražnjiće na komadiće i počela stvarati.
Nakon nekog vremena napravila je cijeli zoološki vrt od kestena. Tijela životinja bila su lijepo smeđa i okrugla, a noge, rogovi i repovi bili su im napravljeni od ražnjića. Valentina je bila jako sretna kada je vidjela da su njezine životinje jako dobro ispale. Igrala se s njima cijelo poslijepodne.
Navečer, kad je išla spavati, a u sobi je bilo tiho i mračno, nešto je čula. Upravo je htjela zatvoriti oči kad je začula glasić koji je rekao: “Valentina je s nama napravila jako dobar posao, zar ne? Tako lijep jelen. Te divne vitke noge i lijepo okruglo tijelo. A ti, žirafo! Kako lijep dugi vrat! Valentina se jako trudila.”
Valentina je protrljala oči ne mogavši vjerovati onome što čuje i vidi. Mogla je vidjeti kestenjaste životinje kako razgovaraju među sobom. Dotjerali su se i gledali u sebe. Šuljali su se uokolo, neprestano čavrljajući. Malena Valentina mirno je ležala u svom krevetu i krišom ih promatrala. Tiho se hihotala ispod pokrivača. Životinje su bile tako smiješne. Neprestano su jedna drugoj davale komplimente kako lijepo izgledaju, pričale jedna drugoj. Ubrzo je bilo dosta kasno. Životinje su se udobno smjestile na svoja mjesta i zaspale. I Valentina također.
Ujutro, čim je otvorila oči, otišla je pogledati svoje životinje. Sjedili su i ležali, nepomični na svojim mjestima. Valentina ih je pregledala, ali nije mogla pronaći ništa neobično. “Je li to mogao biti samo san?” pitala se naglas. “Vjerojatno. Samo lijep san.” Nasmiješila se i posljednji put pogledala životinje. Baš u tom trenutku, jedan od jelena joj je namignuo. Mala Valentina se nasmijala.
Sad je morala u školu, ali jedva je čekala da se vrati kući i igra sa svojim životinjama. I što je najvažnije, nikada nije zaboravila da stvaranje nečega i igra s običnim stvarima također može biti nesvakidašnje i čarobno.
