Iza sedam visokih planina i sedam širokih rijeka nalazila se zemlja u kojoj je bilo radost živjeti. Šumile su šume, livade se zelenile, a potoci su žuborili. Zemljom je vladao stari kralj koji je imao tri kćeri. Znao je da neće imati dovoljno snage da vječno vlada, pa je rano odlučio izabrati nasljednicu između svoje tri kćeri. A tko će nakon njega sjesti na kraljevsko prijestolje? Odlučio je predati žezlo kćeri koja ga najviše voli.
Tako je jednog jutra pozvao sve tri svoje kćeri i zamolio ih da mu kažu koliko ga vole.
Prva je istupila najstarija i rekla: „Tata, volim te kao zlato! Vjerujem da bih bila najbolja kraljica.” Kralj je kimnuo i okrenuo se srednjoj kćeri. “A koliko me ti voliš?
Srednja kći je odgovorila: “Volim te kao dragulje i kamenje, jer ništa na svijetu nije dragocjenije.” Zatim je zagrlila svog oca i dodala: “Učini me kraljicom.”
Kada je kralj konačno upitao svoju najmlađu kćer, ona mu je odgovorila: “Volim te kao sol, tata.” I slatko mu se nasmiješila.
Kralja je njezin odgovor razočarao i razljutio. Zlato i drago kamenje puno su vrijedniji od soli, pomislio je. “Makni mi se s očijui!” zapovjedio joj je. “Kada dođe vrijeme kada je sol dragocjenija od zlata, možeš se vratiti i biti kraljica.”
Najmlađa kćer je s velikom tugom u srcu napustila kraljevstvo. Iako nije htjela biti kraljica, htjela je ocu dokazati da ga istinski voli. Lutala je duge dane dok nije stigla do duboke šume gdje je naišla na staru ženu koja joj je pružila utočište.
U međuvremenu su njezine sestre živjele u raskoši i veselju, ali kralj je i dalje bio ljut na svoju najmlađu kćer. I tako je naredio da se uništi sva sol u cijelom kraljevstvu, jer bi ga to samo podsjećalo kako malo ga voli. Kralj još nije htio priznati koliko mu nedostaje njegova najmlađa kći.
U međuvremenu se u dvorcu pripremalo veliko slavlje na kojem je kralj želio proglasiti svoju nasljednicu. Dvorana je bila ukrašena zlatom i dragim kamenjem u čast dviju kćeri koje su, barem prema kraljevom mišljenju, znale što je najdragocjenije i najvažnije na svijetu.
Svi gosti već su sjeli za svečani stol. Stolovi su bili prepuni raznih delicija, gostima se zamutio vid od svih tih raskošnih jela. No na tome je i stalo. Čim su ih gosti probali usta su im se iskrivila. Bez obzira kako su ukusno izgledali, ništa se nije moglo pojesti. Lijepo za oko, ali potpuno bezukusno u ustima.
Kralj je odmah dao pozvati kuhare da mu objasne što su učinili s hranom. „Premilostivi kralju, bez soli se ne može ukusno kuhati. Ne sviđa vam se hrana jer je neslana. I od vaše zapovijedi nije ostalo ni zrno soli u cijelom kraljevstvu.”
Ni sada ponosni kralj nije namjeravao odustati od svog hira i naredio je kuharima da posluže sve slatko, uostalom, to može i bez soli. Nakon nekog vremena opet se počelo posluživati. Gladni gosti brzo su se bacili na kolače i slatkiše, no ni to ih nije zadovoljilo. Malo slatkog nakon obroka svakako dobro dođe, ali ručak zamijeniti slatkišima? Atmosfera na slavlju bila je očajna, rijetki gosti iz dalekih krajeva uz razne su se zbog hitnih razloga ispričavali da se mogu što prije vratiti u svoja kraljevstva, gdje se poslužuje solju začinjena hrana. Neki od onih koji su odlazili nemilosrdno su komentirali da se u ovoj zemlji vjerojatno umjesto soli koriste zlato i drago kamenje. Ovdašnji gosti iz kraljevstva znali su da si neće moći pomoći ni kod kuće jer je sva sol u kraljevstvu nestala. Jedino da pobjegnu iz kraljevstva. Uostalom, ovdje ih ništa dobro ne čeka bez soli.
Kralj je počeo shvaćati koliko je loše postupio prema najmlađoj kćeri, tek sada je shvatio koliko je mudra. Ali nije znao gdje bi ju tražio kako bi joj se ispričao. Duboko je požalio zbog svog nepromišljenog čina. A bio je i gladan. Čak je i on bio potpuno umoran od slatkiša i ništa se drugo nije moglo pripremiti bez soli. Ali soli nitko nije imao, a i da je imao, ne bi je prodao ni za grumen zlata. Sol je sada bila tako rijetka za sve.
Za to vrijeme, najmlađa kćer je nastavila živjeti u šumi sa starom ženom, a da je njezin tata bio s njom, ništa joj ne bi nedostajalo. Jednom joj je došla stara žena i ispričala joj što se događa u kraljevstvu, kako živi bez soli. Dala joj je malu mošnicu punu soli i rekla joj da soli nikada neće ponestati i tako može pomoći svima. Najmlađa kćer se vratila u kraljevstvo. Kad je stigla u dvorac, nitko je nije prepoznao jer je bila skromno odjevena. Rekla je da želi upoznati kralja jer ima nešto za njega što će spasiti cijelo kraljevstvo.
Kralj ju prihvati, ali joj odmah reče: “Ovo kraljevstvo neće više ništa spasiti. Bio sam ponosan, protjerao sam svoju najdražu kćer i dao uništiti sol u cijelom kraljevstvu. Ne možeš mi ništa dati da mi pomogneš, djevojko.”
Nakon tih riječi mu je ponudila kruh posoljen solju iz mošnice.
Kralj je bio oduševljen i upitao je kako joj može zahvaliti. Ona mu je otkrila svoje lice i rekla: “Oče, dovoljno je da me voliš kao što ja tebe volim.” Kralj je zaplakao od radosti i molio je za oproštenje.
Ubrzo su se zemljom proširile glasine da se najmlađa kćer vratila. Soli u njezinoj mošnici nikada nije ponestajalo, pa je imala dovoljno za sve ljude u kraljevstvu. Bila je okrunjena za kraljicu i mudro je vladala. Nikada nije zaboravila ljubaznu staru ženu koja joj je pomogla u teškim trenucima.
