U jednom velikom kraljevstvu, kraljica je sjedila kraj prozora u dvorcu i vezla. Bilo je hladno i vani su letjele pahulje. Zimski krajolik je bio prekrasan, kraljica je malo otvorila prozor i pogledala van. Na trenutak je zaboravila da u ruci drži iglu i ubola se u prst naginjući se kroz prozor.
Kap krvi pala je na prozorski okvir. Kraljica se nasmiješila i pomislila: “Da mi je imati kćerkicu kose crne kao što je ovaj okvir, kože bijele kao snijeg koji ga pokriva, a usana crvenih poput kapi krvi koja mi je pala.”
Kraljičina se želja ubrzo ispunila i rodila se djevojčica o kojoj je sanjala. Dobila je ime Snjeguljica. Međutim, kraljici nije bio dan dug život, pa je Snjeguljica ubrzo ostala siroče. No, njezin kraljevski otac nije želio sam brinuti o njoj, pa je u kratkom roku našao novu suprugu. Nova kraljica, Snjeguljičina maćeha, bila je lijepa, ali o dobroti srca nije bilo riječi. Zanimalo ju je samo divljenje okoline, lijepe haljine i skupocjeni nakit.
Nije joj bilo dovoljno uvjeravati dvorjane o svojoj beskrajnoj ljepoti. Dolazila je iz obitelji u kojoj se magija uvijek njegovala, osobito ona loša.. Njezina obiteljska imovina, jedino što je donijela u dvorac, bilo je čarobno ogledalo. Svaki dan ga je pitala isto pitanje:
“Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je.” A ogledalo je uvijek istinito odgovaralo: “Gospođo moja, gledam po zemlji, ali ne vidim veće ljepote od tebe.”
Tako bi odgovaralo dugi niz godina, ali je u međuvremenu i Snjeguljica rasla u ljepoti. Jednoga dana, kao i uvijek, kraljica je upitala ogledalo: “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je.” “Kraljice, iako si lijepa kao san, Snjeguljica je ipak ljepša.”
Na trenutak su kraljičine lijepe crte lica postale zastrašujuće. Lice joj se zgrčilo od ljutnje i ogorčenja. Ne, kraljica nije bila žena koja bi prihvatila da je mlađa djevojka nadmaši u ljepoti, pa makar joj bila i pokćerka. Nekoliko je dana lutala po sobama, ne želeći nikoga vidjeti i razmišljajući samo o tome kako Snjeguljicu skloniti sa svijeta. I konačno joj je sinulo. Zadužila je mladog lovca koji je donio divljač u dvorsku kuhinju da odvuče Snjeguljicu duboko u šumu, tamo joj izreže srce i odnese ga kraljici. Nije slučajno izabrala lovca. Dugo je bio odani obožavatelj kraljice i njezine ljepote.
I tako je ubrzo lovac otpratio Snjeguljicu u šumu i vodio je sve dublje i dublje. Međutim, kada se spremao učiniti taj gnusni čin, nije mogao. Gledajući u Snjeguljičine nevine oči, jednostavno nije mogao pronaći u sebi snagu da to učini. “Nikad se više ne smiješ vratiti u dvorac, inače će te se kraljica riješiti na drugi način”, upozorio je Snjeguljicu. “Idi ovuda dok ne dođeš do kolibe u kojoj žive patuljci. Reci im što ti prijeti u dvorcu. Sigurno će te pustiti da prespavaš kod njih.”
Snjeguljica je ubrzo pronašla kućicu. Bila je prazna, ali se vidjelo da u njoj netko živi. U sobi je bilo sedam krevetića i na stolu sedam tanjura od doručka. Snjeguljica je počistila kućicu i skuhala nešto za jesti. U kasno poslijepodne dotrčalo je sedam čovječuljaka: Uča, Srećko, Kijavko, Stidljivko, Pospanko, Ljutko i Tupko. Kad su saznali da im je u kući nepozvani gost, htjeli su se obračunati s njim. No, Snjeguljica ih je odmah raznježila osmijehom i pripremljenom večerom. Nakon što su čuli njenu priču, patuljci nisu imali ništa protiv da ona ostane s njima. Naprotiv – bili su zahvalni na ovako lijepom i srdačnom društvu.
U međuvremenu, lovac se vratio u dvorac. Umjesto Snjeguljice, zaklao je mladu srnu za kraljevsku kuhinju. Ali izrezao je srce i dao ga kraljici kao dokaz da Snjeguljica više nije među živima. Kraljici se napokon vratio osmijeh na lice. Bio je to zao osmijeh, kraljica se radovala navodnoj smrti Snjeguljice. Sada je opet najljepša na svijetu. Ponosno je sjedila pred ogledalom i pitala ga tko joj je sada najljepši. Ono što je reklo ogledalo razljutilo ju je. Ponovno je spomenulo Snjeguljicu.
Kraljica je udarila na lovca što je više moguće. Na kraju je uspjela izvući iz njega da nije ubio Snjeguljicu i gdje ju je poslao. Kraljica je dala strpati lovca u zatvor. Bilo joj je jasno da će, ako se želi riješiti svoje pokćerke, to morati učiniti sama. Nakon dugog razmišljanja odlučila je pripremiti joj nešto gore od smrti. Jabuku je začarala moćnom čarolijom, dovoljan je bio jedan zalogaj da kletva baci Snjeguljicu u vječni san.
Kraljica se prerušila u staricu i naoružana jabukom i zlim planovima krenula u šumu, gdje je trebala živjeti Snjeguljica. Hodala je cijelu noć, ali je na kraju ugledala krov kuće kako viri kroz šumu. Pažljivo se prišuljala bliže. Vidjela je kako se vrata otvaraju i sedam patuljaka jedan po jedan izjuri van. Nosili su krampove i išli su u rudnik. Snjeguljica je izašla iza njih, mašući im i želeći im neka im kopanje dobro ide. Zatim se vratila unutra.
Trenutak kasnije, međutim, začula je kucanje na vratima. Kad je otvorila, ugledala je staricu. Prerušena kraljica se pravila da joj treba pokazati put. Snjeguljica ju je posavjetovala i kraljica joj je dala jabuku kao nagradu. “Samo zagrizi, curo. Poslije ovako dobre jabuke bit ćeš još ljepša”, graknula je. Nevina Snjeguljica nije ni slutila nikakvu opasnost. Da su patuljci bili tamo, potjerali bi ženu! Ovako je Snjeguljica s guštom zagrizla jabuku. U tom trenutku joj je komadić jabuke zapeo u grlu i Snjeguljica je zaspala. Zaspala je toliko duboko da ju ništa nije moglo probuditi. Toliko duboko da nije primjećivala da se oko nje išta događa. Zla kraljica trijumfalno se vratila u dvorac.
Za nekoliko sati patuljci su se vratili sa svoje redovite ture. Našli su Snjeguljicu kako spava, ali je nisu mogli probuditi. Uvijek veseli patuljci su klonuli. Bilo im je jasno da se radi o nekoj zloj magiji, ali nisu znali što bi mogli učiniti po tom pitanju. Danima su pokušavali sve za što su ikada čuli, ali Snjeguljica se nije budila. Na kraju su je stavili u stakleni lijes. Smjestili su ga ispred kućice kako bi sunčeve zrake svaki dan obasjavale lijepo Snjeguljičino lice. Dani su prolazili jedan za drugim, a Snjeguljica je i dalje spavala. Jednoga dana je, međutim, pokraj kućice prolazio princ. Vidio je stakleni lijes i djevojku kako spava u njemu. Prišao je bliže i nije mogao vjerovati kako netko može biti tako lijep. Otvorio je poklopac lijesa i pokušao probuditi ljepoticu. Ali uzalud. Pogledao ju je i shvatio da se zaljubio u nju na prvi pogled. Nije ni znao koliko je dugo zurio u nju kad je začuo tresak. Patuljci su se upravo vraćali. Princu su ispričali kako stoje stvari sa Snjeguljicom i da je ništa na svijetu neće probuditi. Tako ju je barem nesretni princ poljubio na rastanku u njezine lijepe crvene usne.
Međutim, poljubac ljubavi razbio je zlu čaroliju! Snjeguljica je udahnula i ispljunula komadić jabuke. Veselju u kućici patuljaka nije bilo kraja. Princ je zaprosio Snjeguljicu i ona je pristala. Ni patuljci se nisu protivili takvom mladoženji, čak je i Ljutko bio sretan zbog toga.
Kasnije tog dana, kraljica je sjela pred svoje ogledalo i ponosna izraza lica željela je čuti tko je najljepši od svih u cijeloj zemlji. I dobila je odgovor iz ogledala:
“Kraljice moja, iako si lijepa kao san, Snjeguljica je ipak ljepša.” I na to je ogledalo pokazalo kraljici Snjeguljicu u naručju lijepog princa. Kraljica je dugo vremena dopuštala da je izjedaju ljutnja i zavist. Snjeguljičina sreća, koju nikako nije uspjela uništiti, bila je kap koja je prelila čašu. Srce joj je puklo od bijesa.
No, Snjeguljica, čije srce nije poznavalo ništa osim dobrote, će naprotiv, uz princa, imati dug i sretan život.
