Nedaleko odavde je lijepo malo selo. Ima nekoliko kuća sa šarenim krovovima, nekoliko stabala i puno cvijeća. Oko ovog sela teče rječica. Izgleda kao svaka druga, ali malo ljudi zna da je ova rijeka dom riječnih vilenjaka. Imaju svoje kućice skrivene duž cijele rijeke. To su male odaje i hodnici iskopani ispod obale.
Riječni vilenjaci žive blizu rijeke jer im je potrebna. Svako jutro i večer sjede na samom rubu obale i umaču svoje male nožice u vodu. To im daje vlagu i energiju koja im je potrebna da ostanu zdravi i jaki. Ali jednog dana dogodilo se nešto što nisu očekivali.
Bilo je mirno jutro. Vilenjaci su još spavali kada su se njihove kuće iznenada počele tresti kao da je bio jak potres. Vilenjaci su skočili iz svojih kreveta, ne znajući što se događa. Nakon nekog vremena čuli su veliku buku. Nešto se spremalo, ali još nisu znali što. A onda je došlo. Ogroman val vode srušio se u njihove domove. Odnio je sve što mu se našlo na putu. Krevete, stolove, zalihe hrane, čak i vilenjake.
Nikad prije nisu vidjeli ovakvu vodu. Držali su se zajedno, ljuljajući se na valovima koji su ih daleko nosili. Putem su samo tužno gledali kako se komore pune vodom i ništa više nije bilo isto. Nakon nekog vremena uspjeli su doći do obale. Svi su bili na sigurnom. Nitko nije bio ozlijeđen. Bili su zajedno, to je bilo najvažnije. Ali što sada?
Jedan od vilenjaka nije htio odustati, pa je rekao: “Ne brinite, bit ćemo dobro. Prvo moramo saznati što se dogodilo, a onda moramo napraviti nove kuće za život. Hajde, dođite, možemo to zajedno!” Otišli su do vrha rijeke da saznaju zašto je došao veliki val.
Dok su se približavali odredištu, čuli su buku, lupanje, rezanje i gaženje. Na vrhu rijeke bili su dabrovi i imali su posla. Pokušavali su izgraditi branu kako bi ublažili rijeku. Vilenjaci su im prišli i pitali što se dogodilo. Dabrovi su im objasnili da je velika voda došla s planina, a kako nema prave brane, stvorila se velika voda i sve odnosi sa sobom. Sada su to pokušavali zaustaviti kako bi rijeka opet bila mirna i mala.
Vilenjaci nisu bili lijeni i odmah su se bacili na posao. Cijeli su dan vrijedno radili kako bi pomogli dabrovima. Do večeri su izgradili branu. Rijeka više nije bila tako divlja i opasna. Posao je bio obavljen, ali vilenjaci su bili umorni i nisu imali gdje spavati.
“Pa, znate što? Zato što ste nam pomogli, možete spavati s nama. A sutra ćemo vam pomoći da opet izgradite svoje kuće blizu rijeke”, rekli su dabrovi. Vilenjaci su bili sretni što su dobili nove prijatelje i mjesto za spavanje. Također su se veselili što će sutra imati svoje kuće. Brzo su namočili noge u rijeku kako bi se dovoljno navlažili i potom sretni zaspali. Sljedećeg dana dabrovi su im stvarno pomogli u izgradnji novih komora i prolaza oko rijeke.
Od tada veliki val više nikada nije došao. Zapravo, dabrovi i vilenjaci pobrinuli su se da brana bude čvrsta. A budući da su tako lijepo pomagali jedni drugima, ne samo da je brana ojačala, već je ojačalo i prijateljstvo između dabrova i vilenjaka.
