S vremena na vrijeme događale su se nevjerojatne stvari u čarobnom vrtiću. Bio je to izvanredan vrtić. Sa svakom novom sezonom tamo su stizale nove čarolije. Upravo sada, bilo je proljeće. Sve je bilo u cvatu, a sve sjemenke koje su djeca posijala počele su nicati. Papirnati leptiri lepršali su krilima, a platnene bubamare puzale su među sićušnim saksijama. Cijeli je vrtić bio u cvatu i živ.
Čak su i predmeti u kuhinji radili što su htjeli. Kad je kuharica htjela oprati dječje šalice, iznenada je jedna šalica iskočila iz perilice. Odmah ju je vratila, ali prije nego što je uspjela zatvoriti vrata, ponovno je iskočila. Skakutala je po stolu i pjevala: “Nije zabavno pranje, zato bježim. Želim biti prljav i pomalo ljepljiv.” “Oh, hajde sad, mala šalice, prestani s tim glupostima. Ne budi zločesta i vrati se u perilicu posuđa. Ne možeš zauvijek ostati ljepljiva. Nitko neće htjeti piti iz tebe”, pokušala ju je lijepo uvjeriti kuharica. Ali šalica je bila tvrdoglava. Nije se htjela oprati i nikako sapunom. I skočila je što je dalje mogla od perilice posuđa i vode u njoj. Stoga je kuharica odustala od nje. Nije se htjela raspravljati ili svađati s šalicom.
Prošlo je nekoliko tjedana, a kuharica je bila u vrtićkoj kuhinji i stavljala posuđe od užine u perilicu posuđa. Odjednom je čula nekakvo tiho šmrcanje. Osvrnula se oko sebe da provjeri nije li se netko od djece sakrio u kuhinji i sada plače. Ali nije mogla nikoga vidjeti. Osluškivala je, pokušavajući shvatiti odakle dolaze tihi jecaji. Činilo se da dolaze iz kabineta. Polako ga je otvorila i zavirila unutra, ali neko vrijeme nije mogla dokučiti tko to šmrca. Sve dok trenutak kasnije u kutu nije ugledala prljavu, zamrljanu šalicu. “Što radiš tamo? Zašto se skrivaš?” upita kuharica. “Nitko me ne želi. Jučer su djeca ušla u kuhinju birati svoje šalice iz kojih će piti i kad su me vidjeli odgurnuli su me u stranu i rekli da nisam dobra ni za cvijeće, a kamoli za piće. A onda sam se sakrila ovdje u kut i počela plakati”, odgovorila je šalica.
“Oh, mala šalice. I iznenađena si? Sva si prljava, ljepljiva i ne mirišeš baš dobro. Pa hajde onda. Ne plači, ustani. Još uvijek to možemo ispraviti. Jako ću te dobro nasapunati i skinuti svu masnoću s tebe, a onda ću te staviti s ostalim šalicama i vidjet ćeš da će te opet netko odabrati,” objasnila je kuharica, zgrabivši šalicu iz kuta kabineta. Tada je šalica ponovno počela skakutati, govoreći da ne želi ići u perilicu posuđa, da joj se ne sviđa. Ali onda se sjetila što su djeca rekla. Bila je tužna što je bila tako tvrdoglava. To je bio jedini razlog zašto je sada bila gurnuta u stranu.
Naposljetku, šalica je kuharici omogućila da je ispere i riješi se sve masnoće. Čak se i okretala ovamo-onamo da kuharici ne promakne nijedno prljavo mjesto. Zatim je kuharica stavila šalicu među ostale. A kad su djeca stigla, šalica je bila sva nervozna. Bila je puno straha. Bilo ju je strah da je nijedno dijete neće izabrati. Šalice oko nje nestajale su u dječjim rukama, a ona je još uvijek stajala na polici. Pokušala se izravnati i pokazati u najboljem svjetlu. Sve dok iznenada nije čula dječji glas kako govori: “Evo te. Napokon sam te pronašao. Nemoj se više skrivati, moja najdraža šalico.”
A onda je šalica osjetila kako ju je dijete podiglo svojom malom rukom, lijepo pomilovalo i nasmiješilo joj se. Šalici je bilo tako drago. Bio je tako dobar osjećaj. Bila je čista i lijepo je mirisala i upravo je saznala da je nekome nedostajala. Šalica nikada ne bi bila toliko sebična i tvrdoglava da se duri i odbija se oprati. Znala je da sama sebi nanosi štetu takvim ponašanjem. Također, šalica je bila sretna što kuharica nije odustala od nje. I što je pomogla šalici da se vrati u red.
