Usred duboke šume nalazila se čudna kućica. Bila je sagrađena u krošnji drveta, tako da ju je malo tko mogao vidjeti. U njoj je živio razbojnik Karlo. Bio je dobar. Dapače, promatrao bi prolaznike i pljačkao samo one koji su imali višak novca, nisu se htjeli od njega odvojiti i sebično su ga zadržavali za sebe.
Imao je potpuno ošišanu kosu i kratku bradu na licu. Slatkim malim ožiljkom na obrvi i prekrasnim velikim očima očarao bi gotovo sve. Ali imao je jedan problem. Slabo je čuo na jedno uho. Karlo je volio sjediti u svojoj kućici na drvetu i odozgo promatrati sve što se događa u šumi. Ali jednom je vidio nekoga koga nije nikada zaboravio. Bio je to susret koji mu je zauvijek promijenio život.
Bilo je rano jutro. Razbojnik Karlo je ispijao jutarnju kavu, kad mu je u tom trenutku netko protrčao pored drva. Razbojnik nije stigao ni vidjeti tko je to bio. Pogledao je oko sebe, ali je u daljini vidio samo malu siluetu djevojke. Sutradan se dogodilo isto. I sljedeći dan također. “Tko to trči kroz šumu?”, pitao se naglas razbojnik.
Htio je saznati, zato sljedeći dan nije čekao na drvetu, već je stao na kraj šumske staze kojom je djevojčica uvijek trčala. Dok je ondje stajao, već je iz daljine mogao vidjeti kako se približava. Bila je vitka, duge tamne kose skupljene u konjski rep i smiješila se dok je trčala. Dotrčala je do kraja staze, stala, a onda primijetila razbojnika. Pogled mu je visio na njoj.
Bojažljivo i sa simpatičnim osmijehom predstavio joj se: „Zdravo, ja sam Karlo. Ja sam razbojnik. Dobar razbojnik. Pravedan. Uzimam samo od bogatih i sebičnih ljudi i dajem siromašnima. Pratio sam te ovdje kako trčiš po šumi nekoliko dana, zato sam danas čekao na ovom mjestu da te upoznam.”
Djevojka mu se stidljivo nasmiješila. “Ja sam Nikoleta. Ja sam kći našega vladara u gradu. Često trčim ovdje u šumi. Ovdje me nitko ne poznaje niti vidi. Ovdje ne moram biti odjevena kao dama i ne moram paziti kako se ponašam. Kad trčim, susrećem samo životinje i njima se sviđam takva kakva jesam. Nisam znala da i ti ovdje živiš.”
Razbojnik Karlo želio je pobliže upoznati Nikoletu pa su malo popričali. Onda je odjednom ustala, rekla da mora ići i pobjegla. Sreo ju je još nekoliko puta dok je trčala šumom, ali Nikoleta se bojala. Rekla je da je nitko ne smije vidjeti kako se kćer vladara zabavlja s razbojnikom.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Karlo cijelo vrijeme nije vidio Nikoletu. Sve dok jednog jutra, dok je još bio gotovo u snu, nije začuo nešto čudno na to zdravo uho. Netko je trčao kroz šumu. Štapovi su pucali, lišće je šuštalo i grane su se savijale. Razbojnik pogleda i ugleda Nikoletu kako brzo trči kroz šumu. Bilo mu je tako drago vidjeti je. Ali zašto trči tako brzo? A onda je vidio. Netko trči za njom. Netko je progoni. Karlo je mora spasiti.
Skočio je sa stabla, u trenu je uzeo Nikoletu u naručje i s popeo se s njom po konopu na stablo. “Čekaj ovdje”, rekao joj je i ponovno skočio dolje. Uhvatio je nitkova koji je progonio Nikoletu, svezao ga i ostavio da leži na cesti. Zatim se vratio svojoj trkačici u kućici na drvetu. Nikoleta je bila jako sretna što ju je razbojnik spasio.
Objasnila mu je da je to bio sluga jednog od njihovih vladara i da ju je trebao uhvatiti i vratiti u dvorac. Ali on ju je zapravo želio uhvatiti i držati skrivenu neko vrijeme. A onda bi je vodio njenom ocu vladaru i rekao bi da ju je spasio i našao i da je on heroj. To se razbojniku Karlu nije svidjelo. Odveo je svezanog slugu u dvorac i ispričao sve što se dogodilo. Potvrdila mu je to i Nikoleta koja je pred ocem pohvalila razbojnika Karla. Sluga je završio u zatvoru.
Što je bilo s Nikoletom i razbojnikom Karlom? Vladar je morao priznati da i ako netko nije plemenit, može biti dobar čovjek. Kao, na primjer, Karlo. Shvatio je i da mu je kći sretnija kad se može ponašati kao obična djevojka i trčati po šumi nego kad se mora ponašati kao dama i sve raditi po njegovim pravilima. I tako je Nikoleta mogla trčati po šumi i sprijateljiti se s razbojnikom. Na kraju su plemenita djevojka i razbojnik s ožiljkom, bolesnim uhom i lijepim očima postali nerazdvojni prijatelji. I s obzirom na to kako su se gledali, s vremenom su postali i više od prijatelja.
