Živio jednom jedan par koji se jako volio i uvijek dobro slagao. Mučilo ih je samo jedno – što još nemaju djece, iako su ju silno željeli. Jednoga dana sreća im se napokon osmjehnula i rodio se sinčić. Bio je sitan kao prst pa su ga nazvali Palčić.
Ali nije bio bilo kakav dječak, bio je drugačiji od ostale djece, i to ne samo visinom. Čim se rodio, već je pomagao oko svega u kući. A bio je izrazito vesele naravi.
Jednom, kad je imao tek nekoliko dana, Palčić je ostao sam s mamom kod kuće, jer je njegov otac otišao s njihovim volom orati polje. Mama je spremala ručak, a sin joj je pjevao:
“Ja sam Palčić, mali dječačić, nisu moji doma sami, ja sam tatin, ja sam mamin. Ako netko od njih ne može, Palčić im uvijek pomaže.” Mama se nasmijala, barem joj je uz svu tu frku kuhanje išlo bolje od ruke. Kad je skuhala ručak, spremila je jednu porciju u košaru koju je htjela odnijeti mužu u polje.
“Mama, odnijet ću tati ručak da se odmoriš”, spremno se ponudi Palčić. “Pa ne znam, slatki moj dječače, mislim da nećeš ni podići tu košaru”, nasmiješila se mama. No, na njezino iznenađenje, Palčić je podignuo košaru kao da je od pera i već trčao za ocem u polje.
Za takvu mrvicu kao što je bio Palčić put nije bio baš lak, Palčić se morao suočiti s brojnim preprekama, no nije odustajao i išao je dalje. Bio je već skoro u polju, vidio je tatu kako ore. No, naišao je na potok, a mostića nije bilo. Palčić se zamislio, počešao se po glavi, a onda uzviknuo: “A, znam što ću učiniti.” “Izvadio je srebrnu žlicu iz košare, pažljivo je spustio na vodu i vezao košaru oko struka. Vilica je postala njegovo veslo, a svaki zaveslaj bio je poput malog vala koji ga je nosio prema drugoj obali.”
Tata je primijetio da se na rubu polja iznenada pojavila košara pa je otrčao tamo i vidio da je njegov sinčić stigao s košarom.
“Tata, ti pojedi svoj ručak, a ja ću orati umjesto tebe,” predloži Palčić kad su se pozdravili.
„Ali ti ne znaš orati, Palčiću. Ne možeš držati bič u svojim malim rukama. Kako bi ti tjerao vola?’
“Ako ne mogu držati bič, naći ću drugi način. Ući ću, na primjer, volu u uho.” Kako je rekao, tako je i učinio i ušao volu u uho, gdje je počeo dozivati: “Hej, hej, samo idi!” I mogu vam reći da je u kratko vrijeme Palčić uspio napraviti više od muškarca stoput većeg.
Prolazio je bogati seljak i ugledao plemića kako sjedi dok je njegov vol sam orao polje. Odmah se zapitao kako je to moguće.
“Što se događa ovdje, kako to da vol sam ore?”, pitao je seljak s najmerom da iskoristi priliku i obogati se na tome.
Umjesto sluge odgovori mu tanki glas: “Zato što ja tjeram vola!”
“Tko? Što? Gdje si?” nerazumljivo upita seljak.
“Evo me, u volovskom uhu,” nasmije se Palčić i iskoči iz uha.
„Volio bih takvog orača. Ne jede puno, a posao obavlja za dvoje. Prodaj mi ga, dobro ću ti platiti”, nagovarao ga je seljak.
Tata nije htio ni čuti da se odrekne svog željenog, tek rođenog sinčića, ali Palčić je na to gledao drugačije: „Samo me pusti do seljaka, tata. Na kraju će ispasti dobro, vidjet ćeš.” Nakon što je to rekao, namignuo je tati. Tata je nevoljko pristao i prodao Palčića. Od seljaka je dobio kesu punu zlatnika. Palčić ga je zagrlio na rastanku, a zatim ga je seljak stavio u torbu i otišao s njim u svoje dvorište.
Tata je sav skrušen stigao doma. Žena je odmah upitala: “Gdje je Palčić? Išao je tebi s ručkom, zar se niste sreli?”
“Da, donijeo mi je ručak, pomagao je oko radova u polju, ali onda je došao jedan bogati seljak i kupio Palčića. Na, evo vreće zlatnika za njega.”
“Što?!? Jesi li prodao našeg Palčića?” njegova žena se skoro onesvijestila.
Oboje su počeli plakati kad odjednom čuju glas sa poda: „Mama, tata, zašto plačete? Vaš Palčić je ovdje s vama.” Svi su bili presretni! Palčić im je, naravno, ispričao kako je pobjegao seljaku – progrizao je rupu u torbi iz koje je ispao i potrčao ravno za mamom i tatom.
Od tada se nisu odvojili jedno od drugog i bilo im je dobro zajedno.
