Daleko odavde u indijanskoj zemlji živjela je djevojčica. Imala je dugu gavran crnu kosu koja je uvijek bila ispletena u dvije vrlo duge pletenice. Oko glave je nosila šarenu traku za glavu s perjem zabodenom u nju. Zvala se Inchuchuna. Njezini majka i otac također su bili Indijanci i živjeli su u visokim šatorima.
Inchuchuni se jako sviđao indijanski način života. Znala je zapaliti vatru bez šibica ili slikati po kamenju. Također, kao prava Indijanka, razumjela je životinje. Kad je Inchuchuna odrasla, čekao ju je ispit. Svaka indijanska djevojka imala je svog konja. Nisu jahali druge životinje. Njima su konji bili najbolji pomagači i prijatelji. Ali Indijanci nisu kupovali konje. Morali su pronaći divljeg konja, pripitomiti ga i upoznati. To nije bilo tako lako. A upravo je to bio test koji je čekao indijansku djevojčicu Inchuchunu. Morala je sama pronaći konja.
Nekoliko mjeseci odlazila je na livadu iza šume gdje su se s vremena na vrijeme mogli vidjeti divlji konji. Jedan joj se jako svidio. Bio je crn poput njezine kose. Njegova sjajna griva blistala je na suncu. Bio je to prekrasan konj i Inchuchuna ga je jako željela ukrotiti. Ali to bi zahtijevalo vremena i puno strpljenja.
Neko je vrijeme promatrala konja. Jednog dana, Indijanka je sjela na livadu. Sjedila je tamo mirno i čekala. Nakon nekog vremena začula je topot kopita. Položila je ruku na tlo, zatvorila oči i osjetila kako se tlo trese dok su se konji približavali. Cijelo je krdo dotrčalo na livadu. Neki od njih počeli su pasti sočnu travu, drugi su samo trčali amo-tamo, ali najcrnji od njih neprestano je pogledavao Inchuchunu. Pažljivo joj je prišao i pokušao je ponjušiti.
“Ostani mirna. Moram ostati mirna. Dođi pogledaj me, ljepoto, hajde”, tiho je govorila Indijanka, ne pomaknuvši se ni centimetra. Nije htjela preplašiti konja. Kad je konj već bio blizu nje, frknu i odjuri. Ali Inchuchuna nije odustajala. Znala je da mora biti strpljiva. Svaki dan je odlazila na livadu, sjedila i čekala da konji dotrče. Tada bi pustila crnog konja da je promatra i ponekad dodiruje. Sve vrijeme dok se konj sramežljivo pokušavao približiti Indijanki, ona bi strpljivo i tiho sjedila.
Jednog dana, dok je Inchuchuna sjedila na livadi čekajući konje, iz šume je iznenada istrčao vuk. Mlada Indijanka se ukočila na mjestu. Da počne bježati, vuk bi je uhvatio. Tako je ostala na zemlji nadajući se da će vuk otići ili da će se moći obraniti. Vuk je njuškao oko Inchuchune, gledajući je golim zubima. Upravo tada, Indijanka je osjetila kako se tlo trese. Stizali su konji.
Kad su se pojavili na livadi i crni konj ugledao Inchuchunu kako sjedi u sredini i vuka tako blizu nje, nije oklijevao ni sekunde; došao je u galopu prema njoj. Uspravio se ispred nje i počeo njištati. Snažno je izbacio noge, štiteći tijelom Indijanku. Vuk je vidio da konj brani Inchuchunu. Polegnuo je uši i otišao.
Tada se crni konj okrenuo prema mladoj djevojci koja je još uvijek sjedila na zemlji i protrljao svoju veliku glavu o njezine ruke. Inchuchuna ga je milovala, a niz obraze su joj tekle suze radosnice. Crni konj je riskirao život za nju.
Toliko je dugo čekala da joj konj priđe. Toliko se dugo nadala da će joj to omogućiti. A sad joj je došao. Konj je želio biti s njom, čak ju je i branio. Njezino se strpljenje isplatilo.
Ako hodate indijanskom zemljom, vidjet ćete mladu i vrlo lijepu djevojku duge crne kose kako jaše uokolo na svom prekrasnom crnom konju. Ona nema ni sedla ni uzde. <Samo sjedi na konju i drži mu se za grivu. Vjeruju jedno drugome, razumiju se i štite jedno drugo.
Prekrasna ganutljiva priča… 🙂