U rujnu mnoga djeca kreću u vrtić. Za mnoge od njih ovo je nešto novo. Tu su novi prijatelji, novi odrasli učitelji, nove igre, novi obroci i nova pravila. Vojta je krenuo u jedan od tih vrtića. Bio je nemiran dječak koji je uvijek nešto izmišljao i nije htio slušati. Čim je prvi dan došao u vrtić, odgojiteljica je u njegovim vragolastim očima vidjela da će ispasti nitkov. Bio je dobar dječak, ali nije mogao mirno stajati i činilo se da ne čuje učiteljeve naredbe.
Prvi tjedan u vrtiću učiteljica je djeci objasnila pravila. Jedno od njih zvalo se pravilo kornjače. Učiteljica je izvukla veliki komad papira. Na njemu je bila nacrtana kornjača i djeca oko nje. Pokazala je na sliku i objasnila: “Djeco, ovo pravilo se zove pravilo kornjače. Jako je važno da se nitko od vas ne ozlijedi u vrtiću. Kornjače hodaju polako, pa nećemo ni mi trčati i skakati u vrtiću, pa nećemo niti udariti nikoga niti sami pasti. Naravno, ako svi zajedno igramo igru koja uključuje skakanje i trčanje, kršimo pravilo. Ali ako odemo na piće, odemo u kupaonicu ili pospremimo igračke, slijedit će pravilo kornjače. Hodat ćemo lijepo i polako da nikoga ne povrijedimo.”
Tek što je završila razgovor, Vojta je skočio i otrčao u WC. Tada je u daljini iza sebe čuo kako ga svi dozivaju: “Vojta, kornjačino pravilo!” I tako se ponavljalo nekoliko puta dnevno. Gotovo svaki put je nekamo otrčao ili išao po nešto. Nikad nije mogao hodati polako. Vojta je bio tako brz i nemiran da je uvijek poletio kao pucanj i uvijek je nekamo trčao. Ponekad mu je nešto ispalo, ponekad se sudario s nekim. Učiteljica je bila nezadovoljna njime. Tek nakon nekoliko mjeseci Vojta je malo usporio. Stalno je u glavi ponavljao pravilo kornjače.
Ali jednog dana dogodilo se nešto što je iznenadilo svu djecu u vrtiću. Djeca su već nakon ručka lijepo ležala u svojim krevetima. Još nisu spavali, ali su se odmarali. Učiteljica je sjedila za svojim stolom i čitala djeci priču kada je odjednom zazvonio telefon. Učiteljica se zaprepastila i kako bi odgovorila, brzo je skočila i potrčala preko učionice. Ali pod je već bio obrisan, čist i mokar. I dok je učiteljica žurila preko mokrog poda, noga joj je poskliznula i rastegnula se i široko i dugo na podu.
Sva su djeca potrčala oko nje. Među njima je, naravno, bio i Vojta. Nasmiješio se učiteljici i rekao: “Učiteljice, pravilo kornjače. Zaboravili ste ga.” U tom trenutku učiteljica se postidjela. Sjela je i nasmiješila se: “U pravu si, Vojta. Bila sam potpuno zaboravila pravilo kornjače. A onda ispadne ovako. Ne može se tako, djeco.” Sva su se djeca počela smijati i bilo im je drago što njihova učiteljica nije ozlijeđena. Od tada su svi zapamtili sva pravila. I djeca i učiteljica su poštovala pravilo.
