Polarni medvjedi Miki i Riki

Miki i Riki bili su dva polarna medvjeda. Živjeli su blizu Arktičkog kruga. To je mjesto gdje je tijekom cijele godine jako hladno i snježno. Tamo im se jako sviđalo živjeti jer su voljeli zimu i hladno vrijeme. Ali kako su to bila dva nemirna i pametna medvjeda, uvijek su nešto izmišljali.

Jedan dan bi se utrkivali uzbrdo i spuštali na trbuhu, drugi put bi pokušavali doznati tko može uloviti više ribe ili tko se zna najbolje sakriti u snijegu. Uvijek su našli nešto za raditi, njihovoj mašti nije bilo kraja. Ukratko, nikad im nije bilo dosadno.

Jednog dana nakon ručka ležali su na santi leda, polako se ljuljajući na hladnoj vodi, pitajući se što će učiniti. “Želim vidjeti svijet. Vidjeti daleka mjesta. Znati kako je na mjestima gdje je još uvijek toplo”, rekao je Miki sanjareći. “To bi bilo sjajno! Ali kako to učiniti? Kako ćemo prijeći ovu veliku hladnu vodu, velike sante leda oko nas?” pomisli Riki.

Dok su obojica ležali na vodi razmišljajući o putovanju, iznenada je Mikiju sinula ideja: “Hajdemo napraviti balon na vrući zrak! Odvest će nas kamo god želimo.” Rikija je ta ideja potpuno zaokupila. Odmah je skočio na obalu i počeo skupljati stvari potrebne za izradu balona. On i Miki imali su vlastito skladište, gdje su stavljali sve što im se našlo i što im se svidjelo. A sada su im te stvari konačno postale korisne!

Za nekoliko sati bili su gotovi. U snijegu je bio balon na vrući zrak. Polako su se dva medvjeda popela u njega, zapalila vatru i počela ispuštati zrak da leti. Prvi pokušaji bili su malo nespretni, ali su na kraju odletjeli. Sa sobom su spakirali kartu kako bi ih odvela točno tamo gdje su htjeli.

Posjetili su neka lijepa mjesta, upoznali neke nepoznate životinje i upoznali nove medvjede. Također su otkrili mjesto koje je bilo nevjerojatno toplo. Spustili su svoj balon na pijesak. Bila je to usamljena plaža. Sunce je toliko grijalo da su medvjedi jedva disali. Pokušali su stati na pijesak, ali im je toliko opekao šape da nisu mogli izdržati. Brzo su skočili natrag u košaru, podigli balon u zrak i polako krenuli kući.

Nekoliko kilometara prije svog doma uletjeli su u grmljavinsko nevrijeme. Oblaci su se skupili oko njih tako brzo da su munje i gromovi padali jedan za drugim. Nisu se stigli ni spremiti. Vjetar je puhao, balon je lepršao, a kiša je natapala njihova jedra. Miki i Riki pokušali su pričekati da oluja prođe, ali ona je samo jačala. Srećom, bili su tik iznad vode kada je grom udario u njihov balon i pali su u ledenu vodu. Hladna voda im nije nimalo smetala, bili su s Arktičkog kruga. Miki je ostao hladne glave i brzo je pronašao veliku santu leda. Popeo se na nju i pomogao prijatelju Rikiju. Vozili su se na santi leda cijelim putem kući prije nego što je oluja prestala.

Te su večeri oboje ležali u svojim krevetima, umorno se prisjećajući svojih dogodovština. Bili su sretni što su toliko toga vidjeli i što su se opet vratili kući. Na putu su shvatili da je najbolje od svega to što su to zajedno proživjeli.