Na kraju grada bila je visoka stambena zgrada. Imala je nekoliko katova. Ali na posljednjem, osmom katu, nešto je bilo drugačije. Prozori na ovom katu bili su ukrašeni prekrasnim zavjesama u boji. Svjetlucali su na sve strane sa svakim tračkom sunčeve svjetlosti. Povremeno se činilo da se u tim prozorima pojavljuju munje i čudne blistave boje. Tko je tamo živio? Mlada djevojka po imenu Petra. Ali ona nije bila bilo kakva djevojka. Bila je dobra i ljubazna vještica.
Već na prvi pogled vidjelo se da je se nitko ne boji. Bila je visoka, mršava i mlada. Njezina svijetla kovrčava kosa kovrčala se poput uvojaka. Zbog crnih naočala izgledala je pomalo strogo. A kad se nasmiješila, usta su joj bljesnula i u njima se vidio aparatić jarkih boja. Svima se sviđala jer je doslovce sve očaravala svojim ljubaznim karakterom i dragim osmijehom.
U svom stanu na osmom katu uzgajala je nekoliko biljaka na balkonu i držala puno kamenja, cvijeća i začina od kojih je pravila svoje čarobne napitke. Na polici je držala debelu knjigu recepata i čarolija. Kad god bi htjela upotrijebiti svoje čarolije, u njoj bi potražila recept i počela kuhati. I zato što je lijepo pjevala, uvijek bi pjevala svoju bajalicu. To je bilo njezino pravilo.
Jednog dana, naša mlada vještica Petra šetala je gradom i ugledala nešto što ju je iznenadilo. Na igralištu su sjedila neka djeca. Igrala su se zajedno daleko od ostalih. Vidjelo se da su tužni. Petra im je prišla, sjela do njih i pitala: “Bok, kako ste? Da li se to meni samo čini ili se nešto dogodilo?” Jedno od djece obrisalo je suze i počelo objašnjavati: “Znaš, draga naša vještice, mislim da čak ni ti ne možeš ništa učiniti u vezi ovoga. Tužni smo jer se drugi ne žele igrati s nama. Jer ne izgledamo lijepo. Vidi, neki od nas imaju ružne madeže, neki su preniski, a neki previsoki.” “Ali to nije razlog da se drugima ne sviđate i da vas ne primijete. Ne brinite, neću dopustiti da se to dogodi.” rekla je Petra i brzo otišla do svojeg stana.
Odmah je uzela knjigu čarolija, prelistala je i pročitala. “Evo ga, imam je!”, pobjedonosno je klicala. Uzela je lonac, dodala malo bilja i začina. Stavila je kamenčiće u boji oko posude. Uzela je šal, mahala njime oko lonca i počela pjevati: “Kad sutra pogledaš svijet oko nas, nećeš ga vidjeti istim očima kao danas. Zato ne boj se i upoznaj ljude oko sebe, ovo je tvoja borba, ne misli samo na sebe.” Prozori su se otvorili na ovu pjesmu. Vjetar je lepršao zastorima, projurio je po stanu i potom napravio vrtlog oko lonca. Šal se podigao i vjetar je u njega otpuhao čarobni svjetlucavi prah iz lonca.
Vještica Petra uzela je šal s prahom u ruku. Prišla je otvorenom prozoru na svom osmom katu i raznijela prah po gradu. Vjetar ga je nosio sve dalje i dalje na sve strane. Prah je pao na svaku osobu. U tom trenutku su se svi ljudi počeli družiti. Sa lijepim ljudima i ne tako lijepim. Zašto? Petrin čarobni prah, kada je pao na nekoga, učinio je da ga drugi ljudi vide onakvim kakav stvarno jest. Dakle, ako je netko izgledao smiješno, naprimjer je imao krivi nos i velike uši, drugi su ga ipak vidjeli kao dobru osobu. Nisu vidjeli čudan nos ili uši jer je taj čovjek imao dobro srce. Naša voljena vještica pomogla je ljudima našeg grada.
Petra i danas živi u stanu na rubu grada. Bavi se magijom i pazi na ljude u svom gradu. Pomaže im svojim čarolijama, uči ih da uživaju u malim stvarima i da vide dobro u drugima. Svaki put kad se zavjese na njezinom prozoru navuku i pojave svjetlucave boje, svi znaju da naša draga Petra počinje činiti čarolije. I ne samo svojim čarobnim osmijehom.
