Bio jednom jedan mali dječak po imenu Pegulica koji je živio s jelenom sa zlatnim rogovima. Jelen se brinuo za njega, ali ga je uvijek upozoravao da nikome ne otvara vrata kad je sam kod kuće.
Jednoga dana, kad je jelen kao i obično otišao na pašu, ispred vrata se začuo sladak glasić:
“Pegulica, slatki mali dječačiću, otvori vrata, samo ćemo dva prsta ugurnuti, malo se ugrijati i otići.”
Dječačić se sjetio upozorenja jelena i nije otvorio vrata. Kad se jelen vratio s paše, Pegulica mu je ispričao što se dogodilo. Jelen ga je pohvalio i opet ga podsjetio da ne otvara vrata, pogotovo ne vješticama koje su živjele u špilji jer će ga one oteti.
Prošlo je nekoliko dana i Pegulica je opet bio sam kod kuće, a pred vratima su se opet čuli molećivi, slatki glasići: “Pegulica, slatki mali dječačiću, otvori vrata, samo ćemo dva prsta ugurnuti, malo se ugrijati i otići.”
Pegulica nije otvorio vrata. Ali vještice koje su se skrivale iza vrata nisu odustajale i nastavile su ga moliti. Pegulica je umirao od želje da ih vidi i pomogne im da se malo ugriju. Napokon su ga nagovorile da malo otvori vrata. Vještice su ugurnule svoje duge bijele prste, pa cijelu šaku i ups – bile su unutra. Zgrabile su Pegulicu i pobjegle s njim.
Mali Pegulica je nesretno plakao: “Gdje to pasu zlatni rogovi moji? Pegulicu oteše vještice i jadan se boji!”
Srećom, jelen je pasao u blizini te je odmah dotrčao i spasio ga od vještica. Kod kuće ga je, međutim, izgrdio i strogo mu naredio da vješticama više nikada ne otvori vrata.
Prošlo je neko vrijeme, a vještice se dugo nisu pojavljivale. Gotovo je zaboravio što se dogodilo. Ali jednog su se dana iza vrata opet začuli slatki, nježni glasići, moleći Pegulicu da otvori vrata. “Neću otvoriti,” reče Pegulica, “opet ćete me oteti.” Ali vještice su jaukale i jaukale: “Samo dva mala prsta, Pegulica, smrznut ćemo se!” Pegulica je napokon podlegao i otvorio je vrata taman za dva prsta. Dugi blijedi prsti uvukoše se unutra, i u trenu i cijeli dlanovi, i tako su vještice ušle u sobu. U hipu su zgrabile Pegulicu i otišle s njim.
Mali Pegulica je zastenjao kao prošli put: “Gdje to pasu zlatni rogovi moji? Pegulicu oteše vještice i jadan se boji!”
Ali nažalost, ovaj put nitko nije došao. Jelen je toga dana pasao predaleko da bi čuo Peguličin plač.
Vještice su odvele Pegulicu u svoju pećinu, gdje su ga hranile. Naravno, ne iz dobrote srca, nego da bi ga mogle pojesti kad se dobro ugoji. Dječačić je svakim danom postajao sve deblji. Jednog dana, vještice su htjele da im pokaže prst. Dječačić je pokazao mali prst i vještica ga je malo zarezala da vidi je li dovoljno debeo. A budući da je bio, spremale su se pojesti ga.
Očajan dječačić odlučio je posljednji put pozvati svog prijatelja jelena: “Gdje to pasu zlatni rogovi moji? Pegulicu oteše vještice i jako se boji!”
Kakva sreća! Jelen ga je u to vrijeme tražio i bio je u blizini špilje. Čuo je Peguličin plač i što je brže mogao otrčao do špilje. Uzeo je Pegulicu na svoje rogove i odnio ga kući. Dječačić više nikada nije otvorio vrata vješticama, mogle su obećati što god su htjele. Znao je da ne može zauvijek iskušavati sudbinu. Sljedeći put možda ne bi imao toliko sreće.
