Palčica

U čarobnom carstvu u kojem sve oživljava i svako živo biće ima svoj glas, iz latice je rođena djevojčica. Bila je veličine prsta na mojoj ruci. Danju se brinula za cvijeće i pjevala mu. Noću je spavala u orahovoj ljusci prekrivenoj laticama ruže. Svi su je zvali Palčica.

Jednog dana žaba je skakutala oko cvijeta u kojem je živjela Palčica. Kad je ugledala Palčicu, pomislila je da bi mogla biti savršena nevjesta za njezinog sina žapca. Zgrabila je Palčicu i odnijela je do jezerca gdje su živjeli ona i njezin sin. Ali njezinom sinu se nije svidjela, čak ju je nazvao ružnom. S gađenjem je odskakutao u gustu trsku, a mama žaba požurila je za sinom ne mareći više za Palčicu.

Palčica je ostala sjediti na lopoču usred jezerca, pitajući se kako će doći do obale. Bila je tako mala da tamo nikad ne bi mogla doplivati. Suze su joj počele curiti niz obraze kad ih je otpuhao blagi povjetarac. Stvorio je prekrasnog leptira koji je svojim krilima preletio Palčicu. “Zašto plačeš, djevojčice?” upita je leptir. “Žaba me donijela ovamo i ostavila me. Sada ne znam kako doći do obale”, rekla mu je Palčica.

Leptir se nasmiješio i natjerao Palčicu da mu skoči na leđa. Zatim ju je odnio do obale i spustio na list čička. Djevojčica je osjetila olakšanje što nije ostala napuštena negdje usred bare. Ali nije dugo bila sretna. Tek što je žeđ utažila rosom, nešto zacvrkuta iznad nje. Zvuk cvrkuta dolazio je od hrušta dok je svojim krilnim poklopcima krzao vrhove krila. Hrušt je bio zaintrigiran malenom, pa ju je zgrabio i odnio. Dok je letio, kukac je zujao na njega: “To nije nevjesta za tebe, hruštu. Ima malo nogu i nema krila.” I tako ju je hrušt spustio na zemlju.

Djevojčica je pri padu malo zateturala i zaista je bila jako tužna. Od ranog jutra kad je jedva mogla otvoriti oči nije imala ni trenutka mira. Stalno ju je neko otimao. No činilo se da joj se sreća napokon osmjehnula. Primijetila ju je stara siva mišica i nakon što je čula njezinu priču pozvala ju je da živi u njezinoj mišjoj rupi. Postala je njegovateljica Palčice i brinula se o njoj kao o vlastitoj kćeri. Tako su tamo sretno živjele zajedno sve dok nije počela zima.

Palčica je otišla u šetnju vani prije nego što je pao snijeg i našla lastavicu kako leži na zemlji. Jako se prestrašila jer je mislila da je ptica mrtva, ali je tada primijetila da diše. Lastavica je bila samo promrzla, nije stigla odletjeti u toplije krajeve. Palčica je naslagala preostalo lišće koje je još lepršalo po drveću i trljala joj je krila. Lastavica je ubrzo oživjela i zahvalila Palčici što ju je spasila. Ponudila joj je da odleti s njom na more, gdje je još bilo toplo, ali Palčica nije htjela napustiti svoju njegovateljicu.

Ona i stara mišica potom su cijelu zimu provele u mišicinoj kući. U proljeće je Palčica konačno opet istrčala iz kućice. Pjevala je i veselila se. Krt ju je promatrao i mislio da bi mogao oženiti malu pjevačicu. Ali Palčica nije htjela živjeti s njim pod zemljom u vječnoj tami. Krt je ipak bio uporan i htio je odvući Palčicu u svoju podzemnu kuću, ako treba i silom. Srećom, lasta, koju je neki dan spasila Palčica, upravo se vraćala u proljeće. Kad je vidjela što se događa, pozvala je Palčicu: “Hajde, Palčica, skoči mi na leđa.” Palčica se brzo popela među lastavičina krila, a lasta ju je odnijela na veliku livadu punu cvijeća svih boja i oblika. Tamo je bila sigurna od krta.

Ubrzo je prepoznala cvjetnog vilenjaka koji je tamo njegovao cvijeće, koje je Palčica toliko voljela. Vilenjak je bio tek mrvicu veći od Palčice, a kako su zajedno brinuli o cvijeću na livadi, postali su nerazdvojni prijatelji i nakon nekog vremena oboje su osjetili nešto više jedno prema drugom. I tako je nastala velika svadba na livadi. Sve je bilo puno boja, a na vjenčanje je došao i leptir koji je nekada pomogao Palčici i njezina najbolja prijateljica lastavica. Ni mišica, njezina njegovateljica, nije mogla propustiti vjenčanje. Nektar iz cvijeća je tekao i svi su bili veseli. I od tada nadalje je na livadi bilo uvijek veselo.