Bila jednom jedna djevojčica po imenu Ružica. Kovrčava Ružica živjela je s roditeljima i malim bratom na grbavom brežuljku u kućici pokraj šume. Jednog hladnog prosinačkog dana Ružica je otišla na sanjkanje.
Sa svojim malim bratom Samijem išla je sanjkati niz njihovo brdo. Lovili su se po snijegu, kotrljali, pa čak i utrkivali tko će se prije spustiti nizbrdo na saonicama. Igrali su se zajedno cijeli dan. Ali Sami je uvijek bio prvi i bolji.
Napravio je većeg snjegovića, svaki put dobro izgrudao Ružicu i prvi se sanjkama spustio nizbrdo. I Ružica je htjela biti dobra u nečemu. “Idemo napraviti još jednog snjegovića!” rekao je Sami veselo svojoj maloj sestri. No Ružici se nije dalo graditi snjegovića i radije je napravila anđela u snijegu. Bila je tužna što je njen mali brat u svemu prvi i bolji od nje.
Dok se Ružica igrala u snijegu, na nos joj je pala mala pahuljica. Ružica ju je premjestila na prst i promatrala kako je pahuljica lijepa i kako svjetluca na suncu. Ružica je rekla pahuljici kako je tužna što ju njezin mali brat uvijek u svemu nadmašuje. “Ne brini, uspjet ćeš i ti u nečemu, sigurna sam da si dobra u nečemu, a da to ni ne znaš.” hrabrila ju je mala svjetlucava pahuljica. Ružica nije shvaćala kako je moguće da pahuljica govori. “Možeš pričati?” iznenađeno ju je upitala Ružica. “Da. Ali ja govorim samo pred ljudima koji su tužni i kojima mogu pomoći i razveseliti ih”, veselo joj je odgovorila pahuljica. Ali Ružica nije shvaćala kako bi je pahuljica mogla razveseliti. Pahuljica joj je pokušala objasniti da nije važno biti prvi u svemu, važno je raditi nešto u čemu uživamo i što nas veseli.
“Ali kako to da je moj mali brat uvijek brže dolje i uvijek napravi ljepšeg snjegovića? On je uvijek spretniji od mene!” tužno je upitala Ružica dok je gledala svog malog brata kako pravi velikog snjegovića. Pahuljica joj je međutim objasnila da Sami možda uspijeva u tome, ali možda nije dobar u drugim stvarima. “Znaš, ne bi trebala biti ljubomorna. Svatko je nadaren na drugačiji način, a kladim se da Sami ne pjeva tako lijepo kao ti! Čula sam te kako lijepo pjevaš dok ste se zajedno igrali!” rekla je pahuljica s oduševljenjem u glasu. Ružica se zamislila i shvatila da je bila u pravu. Njezin mali brat nije znao pjevati.
Ružica je shvatila da ne može zavidjeti svom malom bratu, jer svatko je nadaren na drugačiji način, baš kao što je pahuljica rekla. Ružica je slušala pahuljicu i više nije bila tužna, počela je veselo pjevati i igrati se u snijegu sa svojim malim bratom. Bilo joj je drago zbog vrijednih savjeta koje je od nje dobila. Više nije gledala u čemu je njezin mali brat bolji ili u čemu je ona bolja. Kao što reče Pahuljica, važno je pronaći ono u čemu uživamo i u čemu smo dobri. A za Ružicu je to bilo pjevanje.
