Bajkosvijet.com

Usred velikog grada bila je velika zračna luka. Tu su bili parkirani i mali i veliki avioni. Manji su letjeli na slikovita putovanja i razgledavanja, a veći su prevozili puno ljudi na odmore i letjeli u daleke zemlje. Ali među velikim avionima, jedan se osjećao nesretno. Htio je samo letjeti zemljom, onoliko brzo koliko je htio. Nije želio prevoziti puno ljudi i svaku rutu unaprijed planirati. Zato je odlučio da će početi letjeti samo za sebe. Barem dok nije umalo izazvao nesreću.

Iznad velike zelene doline, stajalo je proljetno kraljevstvo. Cvijeće je tamo raslo cijele godine, duga je ponosno stajala nad zidinama dvorca, a drveće je cvjetalo u vrtovima kraljevstva. O tom proljetnom kraljevstvu pričalo se nadaleko. Svi koji su prolazili htjeli su vidjeti boje po kojima je kraljevstvo bilo poznato. Drveće, cvijeće i duga. Sve je to uljepšalo kraljevstvo raznim bojama.

Nekoć davno, u starim pričama, živjeli su razni ljudi koji nisu mogli imati djece. I kad bi u svojoj želji za djetetom već sasvim izgubili strpljenje, rekli bi: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i maleno kao palac!« Ili: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i prase!« Ili grm ružmarina! Makar običan lonac! I baš se najčudnije želje u pričama ostvaruju.

Kad dođe jesen, sunce počinje ranije zalaziti, na nebu se često skupi više oblaka, a često je i kišno razdoblje. Ponekad kiša pada kratko, ali ponekad pada cijelim tjednima. Jednom je takvo loše vrijeme došlo i u naše selo. Bilo je jako vjetrovito i oblaci su se skupili. Bila je prava oluja. Ali kad je oluja prošla, kiša je nastavila padati.

Kad nastupi noć, na nebu se pojavi djelić mjeseca i oko njega počnu svjetlucati zvijezde. Neke od njih blistaju više, neke manje. Ali sve one izgledaju vrlo lijepo na nebu. Ako dobro pogledate mjesec, možete vidjeti da netko sjedi na njemu. To je vilenjak Dozy. Sjedi na mjesecu, njišući nogama u zraku. Njegov nebesko srebrni kaput prekrasno svjetluca na crnom nebu, a svjetlucava kosa vijori se u zraku.

Daleko u planinama, tamo gdje su samo snijeg i mraz, živio je Jeti. Živio je na najvišem planinskom vrhu, lijepo skriven u špilji. Nijedan ga čovjek nikada nije vidio. I stoga nitko nije znao da on postoji.

U crnoj šumi, duboko u unutrašnjosti kraj kamenih litica, živio je razbojnik. Imao je dugu ispletenu bradu i poderanu kapu na glavi. Njegova čupava crna kosa stršila je ispod njega. Živio je uz najviše litice, unutar skrivene pećine. Nije bio zao; jednostavno nije znao ništa drugo nego pljačkati ljude.

Pogledate li u nebo navečer, kada su oblaci već legli i više ne lutaju nebom, vidjet ćete zvijezde posvuda iznad sebe. To je poput crnog ogrtača prekrivenog svjetlucavim sjajem. Neke od njih svijetle jako, neke slabo. Ako dobro pogledate, uočit ćete malu svjetlost koja skače s jedne zvijezde na drugu. To malo svjetlo je Jutarnja zvijezda. Vila noćnog neba koja bdije nad zvijezdama i mjesecom, a kad dođe vrijeme, probudi sunce da se digne na nebo. Ona daje dobro jutro suncu. Zato se zove Jutarnja zvijezda.