Bila jednom šuma, ali su je ljudi odavno zaboravili. Duboko u ovoj tamnoj borovoj šumi nalazilo se prekrasno bistro jezero. Kad god bi snježnobijeli mjesec izašao na nebu i sove počele zavijati za laku noć, mali čarobni vilenjaci zaplesali bi kraj jezerca.
I zato je jezero nazvano Mjesečevo jezero. Svjetlucavi mjesec na nebu dao je vilenjacima čarobnu moć da svojom pjesmom zaštite šumu. Vilenjaci su se veselili, plesali i slavili svoju lijepu i moćnu kraljicu, vilenjakinju Lunu.
Jedne čarobne noći, mjesec je bio visoko na nebu. Bio je prekrasan pun mjesec. Mali čarobni vilenjaci veselo su plesali pokraj jezerca i dočekali noć. Mjesec je vilenjacima davao magične moći, a oni su svojim pjevanjem i plesom brinuli da u šumi vlada mir i da svaka životinja ili čarobno stvorenje bude sretno i zaštićeno od zla. Uši su im bile šiljate, na glavama su imali male krune od cvijeća i odijela od lišća.
Dok su veselo pjevali i plesali kraj jezerca, kraljica Luna iznenada je povikala. Mjesec je prekrila velika tamna mrlja. Ili planet? Nitko ne zna.
“Mjesec je nestao, mjesec je nestao!” vikala je kraljica Luna. Ako vilenjaci nemaju mjesečevu svjetlost, ne mogu plesati ni pjevati, a time ni zaštititi šumu. Vilenjaci su počeli trčati pored jezera, vičući u pomoć. Bili su uplašeni! Bez mjesečeve svjetlosti ne mogu zaštititi šumu i održati sklad. Što ako dođe veliki vuk i sve ih pojede?
Ali kraljica Luna bila je vrlo moćna i nije odustala. Nije mogla dopustiti da šuma i njezino kraljevstvo padnu u kaos. Nije odustajala, zato je i bila kraljica. Ali vilenjaci su plakali i vrištali. Luna je znala da bez mjeseca vilenjaci ne bi mogli pjevati ni plesati, ali bila je odlučna ne odustati.
Popela se na najviše stablo, s plavom kosom i haljinom od ruža vijorećom na blagom povjetarcu, pogledala u nebo i glasno zapjevala: “Mjeseče, mjeseče, čuvaj nas, nastavi nam davati čarobne moći, nemoj stati, nemoj dopustiti da zauvijek utonemo u san…” pjevala je i pjevala. Uspjela je. Pjevala je i bez mjeseca! Bila je odlučna. Mali vilenjaci su je promatrali odozdo i jecali, čekajući što će se dogoditi. Vukovi su počeli glasno zavijati, ptice su cvrkutale i bijesno letjele, kaos je polako nastajao.
Odjednom je mjesec na nebu izašao iz tame i zavapio: “Ja ću vas braniti, ja ću vas braniti, ja ću vam dati čarobne moći, neću vam dati da zauvijek utonete u san!” Čuo ju je! Kraljica Luna je sišla sa drveta, a kada je mjesec izašao, svi su vilenjaci počeli pjevati, ali ne šumi ili kraljici, počeli su pjevati mjesecu i zahvaljivati mu.
Kraljici je bilo drago što ju je mjesec poslušao i znala je da nitko nikada ne smije odustati. Možeš i ono što misliš da ne možeš. Luna je znala da je važno vjerovati i ne odustati. Kada vjeruješ u čuda, čuda se događaju.
