U jednom selu koje se nalazi gotovo na kraju svijeta živjela je mala krava Matilda sa svojim roditeljima. Matilda je bila jako sretna jer je sve vrijeme provodila na pašnjaku, gdje se mogla igrati sa svojim prijateljima.
Jednog dana, kada je Matilda došla kući na večeru, otkrila je da je nešto drugačije: na stolu je bilo puno slatkiša, a nije bila ni nedjelja ni praznik. A za desert je mama pripremila čokoladni sladoled s preljevom od karamele koji se Matildi posebno svidio. Bilo je to prilično čudno jer se takav desert pojavio samo za posebne prilike poput rođendana ili Božića.
Međutim, tog su dana kravini roditelji s njom htjeli podijeliti sretnu vijest:
„Dobit ćeš malog brata, kćeri! Mama i tata se jako vole i uskoro će se roditi naš sinčić. Sada moramo razmišljati o imenu za njega”, rekla je Matildina majka.
Naša je kravica bila jako sretna: oduvijek je maštala da ima malog brata s kojim bi se igrala. Već je jedva čekala reći svim svojim prijateljima!
Sljedeći su tjedni prolazili jako brzo: mamin kravlji trbuh postajao je sve veći i veći, tata je pripremao prostoriju za dječaka koji će uskoro doći na svijet, a Matilda je birala boju zidova sobe i igračke za brata. Cijela je obitelj jednoglasno odabrala i ime za dječaka.
Ubrzo nakon toga, Frank je došao na svijet – bio je točno onako sićušan i sladak kako ga je sanjala Matildina krava. Veselju u kući nije bilo kraja. Međutim, nakon nekog vremena Matilda je postajala sve tužnija: roditelji su imali manje vremena za nju nego prije, jer su morali posvetiti pozornost Franku. Majka je ponekad bila jako umorna jer je Frank rijetko spavao cijelu noć, često je plakao i trebao je stalnu njegu.
Matilda se čak osjećala odbačeno te je jednog dana pomislila da je roditelji više ne vole.
Obuzela ju je tolika tuga da nije mogla suspregnuti suze. Dok je navečer tako ležala u krevetu i tiho plakala, majka joj je ušla u sobu.
„Zašto si još budna, draga? I zašto plačeš, što se dogodilo?“, pitala je.
„Plačem jer me više ne voliš, sad ti je bitan samo Frank“, šapnula je Matilda.
„Znaš da to nije istina. Ne sjećaš se ovoga, ali kad si bila tako malena kao Frank, također si rijetko spavala cijelu noć i tata i ja smo ustali da te vidimo. To će uskoro proći, a kad Frank malo poraste, moći ćeš se igrati s njim kako si oduvijek željela. Osim toga, već mi možeš pomoći da se brinem za njega. Sutra ću ti sve pokazati. Bi li to željela?“, nasmiješila se mama i zagrlila Matildu.
„Zbilja želim, mama“, obrisala je suze Matilda i zadovoljno odgovorila.
Sljedećeg je dana mama dopustila Matildi da se brine o njezinom malom bratu, a Matilda se po prvi put nakon dugo vremena osjećala sretnom i odgovornom za Franka, baš kao što se osjeća starija sestra. Veselila se zajedničkoj igri s bratom.
