Usred prostranog mora plovila je brodica. Jedra su joj bila raširena, a zastava joj se vijorila na vjetru. Na toj brodici živio je gusar Viktor. Imao je dugu kosu, crni povez na oku i sijedu bradu na licu. Veslao je preko mora.
S drugim mornarima nije razgovarao. Bio je samotnjak. Nije želio prijatelje ni kolege. Bio je tako mrzovoljan gusar. Volio je biti sam na svom brodu i jahati na svim valovima koje mu je more spremalo. To je sve što mu je trebalo. Ali jednog dana dogodilo se nešto neočekivano što je promijenilo gusara Viktora.
Bilo je rano jutro kad je pirata probudio snažan tresak. Veliki val udario je u brod i zamalo ga prevrnuo. Kad se gusar Viktor popeo na palubu, otkrio je da se pojavila velika oluja. Vjetar je puhao i bacao brod tamo-amo. Svuda uokolo grmjelo je i sijevalo. Gusar je odmah počeo navijati jedra i pokušavati upravljati. Ali oluja je bila jača.
Mislio je da će se brod prevrnuti kad se brod prestao naginjati. Viktor nije shvaćao što se događa. Oko njega su bjesnili gromovi i munje, vjetar i kiša naginjali su čamac, ali se on nije micao. Počeo je trčati po palubi, osvrćući se oko sebe. Tada je ugledao sirene sa svake strane broda. Bilo ih je četiri. Svaka je držala brodicu s jedne strane. Držale su je tako čvrsto da se brodica gotovo nije ni pomicala, iako je okolo bilo nevrijeme. Sirene su spasile gusara. I njegov brod također.
Kad je oluja prošla, vile su se polako spremale otići. Ali gusar je i dalje dozivao za njima: “Hvala vam, sirene! Zahvalan sam, ali ne razumijem. Zašto ste me spasile?” Sirene su ga pogledale i odgovorile: “Zašto ne? Pomažemo svakome ako možemo. Ne želimo da itko strada na našem voljenom moru. Svaki život je vrijedan spašavanja.” A onda su otplivale.
Mora da je gusar nakon toga još dugo razmišljao o onome što su rekle. Prošlo je dosta vremena. Viktor gusar je zaboravio na tu oluju i kako su ga sirene spasile. Opet je bio zadovoljan sobom. Opet je bio samotnjak i nije želio nikoga vidjeti.
Jednog dana oplovio je svojim brodom oko stijena. Stao je za kormilo, isplovio, uživajući u miru i tišini koju mu je more pružalo. Odjednom je začuo blagi glas: “Viktore, molim te, pomozi mi!” Pogledao je oko sebe i ugledao sirenu kako leži kraj stijene. Bila je zapletena u ribarsku mrežu. Gusar je htio neopaženo ploviti dalje. Ni s kim nije razgovarao i nikome nije namjeravao pomoći. To je njezina stvar. Ali kad je već bio gotovo iznad stijena, sjetio se koliko su sirene bile hrabre i kako su mu spasile život iako ih to nije tražio.
Nešto se pokrenulo u njemu. Čudan osjećaj. Nije shvatio. Nije mogao otići. Ipak je bilo nešto dobroga u njemu, pa se vratio, usidrio čamac, skočio na stijenu i bodežom prerezao mrežu u kojoj je bila zarobljena sirena. Sretno je skočila u vodu i zahvalila gusaru što ju je spasio. Iz daljine ga je dozivala preko pučine široke: “Znala sam da si dobar čovjek. Mi sirene srcem vidimo, a ja sam u tvom vidjela dobro. Vjerovala sam ti i učinila sam pravu stvar.” Gusar Viktor, sjetivši se da je htio otploviti i ostaviti vilu zarobljenu, postidio se. Ali znao je da je na kraju učinio pravu stvar i bio je odlučan da to učini svaki drugi put.
