Bio jednom jedan dječak koji je živio u selu. Bio je pastir i svaki je dan vodio stado ovaca na livadu. Tamo bi ih pazio u slučaju da se pojavi vuk. Ali vuk se nije pojavio, a dječaku je postalo jako dosadno na pašnjaku. Umorio se od jurnjave za leptirima pa je došao na vrlo glupu ideju da utaži dosadu i malo se zabavi.
“Upomoć, upomoć!” vikao je. “Vuk! Eno vuka!”
Vikao je tako glasno da su ga ljudi u selu čuli. Požurili su otjerati vuka i zaštititi ovce. Ali kad su dotrčali na livadu, ugledali su ovce kako mirno pasu i mladog pastira kako se smije do suza.
“He, he, he, kako zabavno! Trebali biste vidjeti izraz svojih lica!” Dječak se smijao na sav glas.
Možete zamisliti da se seljanima to nije nimalo svidjelo. Bili su jako ljuti i najradije bi mu opalili šamar. Vratili su se u selo psujući.
Dječaku se ova igra toliko svidjela da je sljedeći dan pomislio kako bi je mogao ponovno isprobati.
“Upomoć! Pomozite mi! Vuk je došao!” ponovno je povikao, što je glasnije mogao.
Seljaci su opet dotrčali da otjeraju vuka. Ali opet su uzalud trčali. Dječak ih je opet zeznuo. “Kakva glupa šala”, ljutito su rekli ostavljajući dječaka u napadajima smijeha.
Ali treći dan se nešto dogodilo. Dok je dječak tjerao svoje stado na livadu, iz šume je dotrčao vuk sa cijelim čoporom.
“Upomoć! Upomoć! Vukovi su ovdje!” zvao je iznova i iznova, s takvom hitnošću da bi mu se i kamen smilovao.
Ali ljudi u selu kao da su oglušili. Nisu, ne baš. Čuli su dječakov poziv, ali su pomislili: “O, da, opet nas zeza. Ali ovaj put nećemo nasjesti na to.”
I tako nitko nije pritekao u pomoć, a vukovi su dječaku odnijeli sve ovce. Od tada pa nadalje dječak se više nije zezao. Otkrio je da kad netko stalno laže, nitko mu neće vjerovati čak i ako slučajno govori istinu.
