Priča koju ću vam sada ispričati dogodila se noću. Na nebu se pojavila mjesečina, zvijezde su svjetlucale poput kapljica rose na crnom platnu, a tlo je bilo prekriveno blještavo bijelim snježnim pokrivačem.
Sva su djeca već lijepo spavala u svojim krevetima. Samo je jedan mali dječak gledao vani kroz svoj prozor. Smeđa kosa bila mu je razbarušena, pidžama zgužvana, a iako je bilo dosta kasno, oči su mu bile širom otvorene. Oči su mu bile uprte u nebo, čekajući.
Za što? Za čudo. Za zvijezdu padalicu, noćnu vilu ili bilo što što bi moglo ispuniti njegovu tajnu želju. Svake večeri ovaj je dječak sjedio kraj prozora i čekao. Vjerovao i nadao se. Sve dok jednog dana nije nešto vidio.
Ispod njegovog prozora po bijelom snijegu skakutala je mala vila. U ruci je držala štapić, haljina joj je bila ružičasta poput šećerne vune, a cipele plave poput kristalno čistog bunara. Njezina sićušna krila lepršala su u snijegu koji je padao. Tu i tamo je poletjela malo naprijed, a tu i tamo skočila u snijeg. Gledala je prema prozorima kad je u jednom od njih ugledala našeg dječačića. Protrljao je oči u nevjerici, a zatim brzo sramežljivo mahnuo vili.
Vila se trgne, oprezno doleti do prozora i progovori nježnim glasom: „Vidiš li me? Ali nitko me ne bi trebao vidjeti. Nije moguće.”
“Da, vidim te”, odgovorio je dječak. “Svake večeri sjedim pored prozora, čekajući da vidim nešto čarobno. Nešto što bi mi ispunilo želju. I napokon te vidim. Znao sam da netko postoji”, nasmiješio se dječak.
Vila se zamislila: „Da, ja sam čarobna i ispunjavam želje. Ali želje usnule djece. Gledam njihove snove i onda ih ispunjavam. Ali inače, djeca ne znaju za mene. Navečer, kad svi zaspu, tiho obiđem svu usnulu djecu i pogledam o čemu sanjaju. Tada saznam je li to dijete bilo dobro i ima li dobro srce. Ako vidim da imaju, ispunim im želju.”
“Joj, u tom slučaju idem jako brzo u krevet, da mogu nešto sanjati, a ti da mi to ostvariš. Vjerojatno te vidim jer sam još budan. Dobro, idem u krevet”, rekao je dječak uzbuđeno žureći na spavanje. Ali prije nego što je zaspao, doviknuo je vili: “Čarobna vilo, čekaj molim te, što voliš?”
“Zašto pitaš?” – odgovori vila zbunjeno. “Siguran sam da imaš puno posla”, nastavio je dječak u pidžami. “Zato što nas ima jako puno djece. Sigurno radiš cijelu noć. Sutra kad dođeš ja ću spavati. Ali prije nego što odem u krevet, želio bih ti ostaviti nešto ovdje. Nešto dobro, da ti da snage da nastaviš ispunjavati želje.”
Vila se samo nasmiješila, doletjela do dječaka da bi ga poljubila za laku noć u čelo, a onda je odletjela. Dječak je odmah zaspao.
Čarobna vila te je noći uistinu radila cijelu noć. Ali cijelo se vrijeme nastavila smiješiti. Lijepe riječi dječaka s prozora vraćale su joj se. Iako je silno želio da mu se želja ostvari, nije mislio samo na sebe. Mislio je i na druge. Na vilu, na primjer. Već je znala da će mu ispuniti želju jer je imao dobro srce.
I doista, sljedeće večeri kraj prozora je stajala zdjela s komadićima čokolade. Dječak nije zaboravio na vilu. Ne samo da je razmišljao o njoj, nego je i održao obećanje. Čarobna se vila svake noći najviše voljela vraćati na ovaj prozor. U ovu sobu, gdje je živio najljubazniji dječak dobrog srca. Ako misliš i na druge i činiš im lijepe stvari, tko zna koga ćeš usrećiti i koji će ti se san ostvariti.
