Jednom davno bila je velika zgrada na kraju našeg grada. Imala je puno prozora i otprilike tri kata. Bila je siva i na prvi pogled izgledala je tužno. Bila je to dječja bolnica u koju su išla bolesna djeca. Neki su bili tamo neko vrijeme, samo ih je trebalo liječiti i mogli su kući, drugi su morali ostati danima jer su bili prebolesni. Neki su čak dovezeni kolima hitne pomoći. Sara je bila jedno od te djece.
Djevojčica crne, ravne kose, lijepog osmijeha, ali bolesnog srca. Dugo je bila u bolnici pa je poznavala sve liječnike i sestre. Po bolnici je morala hodati jako sporo jer nije smjela duboko disati. Njezino srce to ne bi moglo podnijeti. No, navikla se i iako je bila bolesna, nastavila se smijati i razveseljavati druge. Zadala si je za cilj uživati svaki dan u bolnici i razveseliti drugu djecu, liječnike i medicinske sestre.
Jednog jutra, dok je Sara čvrsto spavala, iz daljine je čula tihi plač. Tiho jecanje, iz daleke sobe. Polako je ustala i otišla vidjeti odakle dolazi to jecanje. Tri sobe dalje, vrata su bila zatvorena. Sara je provirila. Na krevetu je ugledala dječaka otprilike istih godina kao i ona. Sjedio je ondje, glave pognute u ruke, ruku mokrih od suza,i tiho je jecao.
Sara mu je oprezno prišla, sjela kraj njega na krevet i upitala: “Hej, ti si novi ovdje, zar ne? Mogu li pitati zašto si tako tužan? Boli li te nešto?” Dječak ju je pogledao i oštro odgovorio: “Ostavi me na miru i idi. Bolestan sam, što bi moglo biti sa mnom?”
Sara ovo nije očekivala. Ništa nije rekla i otišla. Znala je da nije tako mislio, samo je bio jako zabrinut zbog nečega i bio je mrk. No budući da je naša mala pacijentica bila pametna djevojčica, nije odustala. Nije namjeravala dopustiti da je obeshrabri loše raspoloženje novog dečka. Počela je ispitivati sestre tko je on, od kakve bolesti pati i što bi ga moglo toliko mučiti. Saznala je da se novi pacijent zove Andrija i da ima probleme sa koljenom. Bio je sportaš i trebao je imati veliku utrku. Ali zbog problema sa koljenom nije mogao ići, iako je naporno i dugo trenirao. Sada je umjesto utrke bio u bolnici i sav taj trud bio je uzalud.
Sara se pitala što bi mogla učiniti da ga učini manje tužnim dok joj nije sinulo: ovdje ima puno djece i on može trčati ovdje u bolnici. Najprije je molila liječnike i medicinske sestre da joj to dopuste. Zatim je odabrala najduži hodnik u bolnici. Sve je ukrasila, izradila medalje i prigodne nagrade za sudionike. Zatim je sazvala svu djecu iz bolnice. Neki su samo gledali, a neki su se utrkivali u invalidskim kolicima, a neki čak i pješice. Liječnici i medicinske sestre nadzirali su sve kako bi bili sigurni da se poštuju pravila i da nitko ne strada.
Za Andriju je sve bilo iznenađenje. Ne želeći da išta dozna, Sara se dogovorila s medicinskom sestrom da ga odvede do invalidskih kolica i kaže mu da ide na pregled. Umjesto u bolesničku sobu, odvela ga je u hodnik gdje su se odvijale bolničke utrke. Bio je potpuno iznenađen i jako sretan. Sudjelovao je u svemu u čemu je mogao sudjelovati. Bio mu je to najbolji dan u bolnici.
Navečer, dok je sjedio na krevetu držeći osvojenu medalju, pozvao je Saru u svoju sobu. Polako mu je prišla svojim tempom, a on ju je upitao: “Zašto si sve to učinila? Bio sam zao prema tebi. Žao mi je. Žao mi je.” “Nisi bio zao. Samo previše tužan. Ovdje sam već mjesecima i znam da su svi koji dođu tu tužni. Ali ovdje nije tako loše. Htjela sam ti to pokazati”, odgovorila je Sara. Andrija je zahvalio i zagrlio Saru. Bilo mu je drago što mu je pokazala da nije sve tako loše kako na prvi pogled izgleda.
