Na jednoj livadi živjeli su skakavac i mrav. Skakavac je dane provodio skakućući na suncu, dok je mrav teško radio i uvijek negdje nosio nešto. Skakavac se začudi, priđe mu i upita ga:
“Zašto radiš po ovako lijepom i sunčanom danu, mrave? Zašto ne ljenčariš na suncu poput mene?”
“Stvaram zalihe za zimu, skakavče. Ljeto će proći, a što ću onda? Doći će zima, svuda će biti snijega i mraza, gdje ću onda naći hranu?”

Skakavac se samo blago nasmiješio: “Ali zima je još daleko. Za ovako lijepih toplih dana radije bismo trebali uživati i ljenčariti.”
“Radi kako hoćeš, skakavče,” reče mrav nastavljajući petljati po mravinjaku.
Skakavac je odskočio. Našao je lijepo mjesto na suncu i zagrijao noge.
Tako su prolazili dani. Skakavac je ležao na suncu, promatrajući mrava kako marljivo donosi svoje zalihe. Ali nije htio ništa poduzeti jer je bilo tako lijepo, a zima je još bila daleko.
Ali jednog dana je došla zima. Skakavac se nije mogao načuditi kako je brzo pao prvi snijeg. Bilo mu je hladno, pa se uvukao u svoj dom. Bio je gladan, ali nije mogao naći ništa za jelo. Sjetio se mrava koji se sada odmarao u svom mravinjaku, okružen zalihama hrane koje je donio tijekom ljeta i jeseni.
Skakavac je plakao, a trbuščić mu je krulio od gladi. Kad bi barem umjesto izležavanja na suncu razmišljao io zimi. Nije mu preostalo ništa drugo nego otići moliti životinje u susjedstvu da mu se smiluju i nešto mu daju. Stigao je čak i do mrava.
“Eto vidiš, skakavče. Da si ljeti mislio na zimu, mogao si i ti imati zalihe”, reče mrav.
“Sada znam. I obećavam da ću, ako preživim zimu, više razmišljati unaprijed. I ja ću nositi zalihe i neću samo ležati.”
Mrav je pozvao skakavca u posjet, pustio je da se ugrije s njim i podijelio svoju hranu. Zatim mu je dao nešto za jelo na putu kući.
“Hvala ti, mrave,” reče skakavac. “Ne samo da ću početi stvarati zalihe ljeti, nego ću ti i pomoći nositi zalihe hrane jer si bio tako dobar prema meni.”
Prošla je zima, došlo je proljeće, a za njim ljeto. Mrav se opet trudio, donoseći mrvice u mravinjak. A skakavac? Nije bilo više ruganja ili čuđenja, čak ni sunčanja. Umjesto toga, nosio je zalihe svojoj kući. A kad je završio, pomogao je i mravu nositi hranu. Tako su obojica bili spremni za sljedeću zimu i nijedno neće morati gladovati.