Kad pada kiša, posvuda ima puno vode. Jezera rastu, rijeke nabujaju, a potoci se formiraju na pločnicima. Jednom je rijeka u našem selu toliko narasla da se skoro izlila iz korita. Dan su tada spasili dabrovi i njihovi prijatelji ptice. A to su postigli pomažući jedni drugima. Što se točno dogodilo?
Kiša je padala nekoliko dana i jedino što se moglo vidjeti na nebu bili su tamni, sivi oblaci. Svi su se skrivali u svojim domovima, a životinje u svojim jazbinama u šumi. Rijeka koja protiče kroz naše selo sve je više rasla. Rubovi su joj se širili, a voda se povećavala. Dabrovi su hodali gore-dolje rijekom. Gledali su vodu, pitajući se kako spriječiti da se rijeka ne izlije. Morali su vrlo brzo razmišljati jer je voda neprestano dolazila. Ali tada se jedan od dabrova dosjetio rješenja.
“Imam ideju!” – uzviknuo je. “Ako pregradimo rijeku s prave strane, ona će se samo razliti s druge strane i sva će voda oteći u more. Tada će se voda smanjiti, a selo će biti spašeno. Brzo. Idemo graditi branu!”
Dabrovi su prionuli na posao. Što je brže moguće, donijeli su cjepanice, sažvakali ih u prave oblike i složili jednu na drugu. Posao je išao lijepo i brzo. Ubrzo je izgrađena brana. Voda je stala kad je došla do brane, ali je nastavila rasti. A ni dabrovi je više nisu mogli sagraditi. I stoga su mogli samo promatrati kako voda raste.
“Kiša treba prestati ili će se voda preliti i preko brane!” dabrovi su vikali jedni drugima. Stvari su izgledale beznadno. Dabrovi su trčali naprijed-natrag, pokušavajući postaviti još nekoliko balvana. Ali kiša je i dalje padala i voda je nastavila rasti.
Kad je prijetila opasnost da će selo biti poplavljeno, odjednom je jednom dabru sinula ideja: „Potreban nam je vjetar da raznese oblake i potjera ih po nebu. Tada će kiša prestati. I to se mora sada dogoditi. Nemamo više vremena. Pozvat ćemo ptice i zamoliti ih da uvjere vjetar da počne puhati. Vjetar nas ne može čuti sa zemlje zbog kiše, ali ptice mogu poletjeti sve do neba da mu se obrate.”
I tako su dabrovi počeli dozivati: “Ptice, molim vas, dođite nam pomoći. Odletite skroz u nebo i recite najjačem vjetru da puše. Trebamo rastjerati oblake da prestane kiša. U suprotnom, voda će se preliti preko brane i selo će biti poplavljeno. Molimo vas pomozite nam!”
“Dobro, dobro, pokušat ćemo”, odgovorile su ptice. Poletjele su što su više mogle i počele dozivati vjetar. Zvale su iz sve snage leteći po nebu. Bilo im je teško jer im je kiša natapala perje. Ali nisu htjele odustati.
Napokon ih je vjetar čuo. A kad je vidio da dabrovi pokušavaju izgraditi branu i ptice koje pokušavaju letjeti uokolo po kiši i dozivati, počeo je puhati. Puhao je tako jako da su se oblaci raspali i kiša je prestala. Nakon nekog vremena tu i tamo počelo je provirivati plavo nebo i voda u rijeci se smirila. Zaustavila se točno na vrhu brane. Postupno je počela otjecati na jednu stranu pa u more.
Selo je spašeno. I dabrovi i ptice bili su sretni što su to učinili i što im je vjetar pomogao. I shvatili su, da su sami pokušavali spasiti selo, ne bi uspjeli. Dobro je pomagati jedni drugima.
