Maša i medvjed otišli su u šumu slušati ptičice kako lijepo pjevaju. Medvjed je želio naučiti Mašu kako prepoznati pticu po pjevanju. Sjeli su na kamen ugrijan suncem i slušali.
„Ku-ku, ku-ku, ku-ku“, odjekivalo je tihom šumom.
“To je kukavica”, šapnula je Maša.
Medvjed je kimnuo glavom. Zatim je podigao prst. Maša je slušala. S ruba šume do njih je dopirao prekrasan milozvučan ptičji glas, kao da netko svira frulu.
“Slavuj?”
Medvjed je odmahnuo glavom i štapom napisao KOS u zemlju.
“Nisam imala pojma da zna tako dobro pjevati.”
No odjednom se njegovo pjevanje pretvorilo u upozoravajući tik-tik-tik. Prije nego što je Maša stigla upitati što je natjeralo kosa da promijeni notu, začuo se drugi glas. Ali sigurno nije pripadao nijednoj ptici.
“Hej! Luka! Našao sam gljivu!”
Medvjed spusti uši uz glavu. Takva buka u šumi? Vau!
“Ja sam našao samo puhare”, viknuo je drugi glas kroz cijelu šumu.
“Hej vidi! Ovdje raste drvo!’
“Pa naravno, u šumi si, glupane”, odgovorio je drugi glas, opet vičući kroz cijelu šumu.
“Pa da, ali ovo je nekako uvrnuto. Izgleda kao moja baka.”
Vjeverica je skočila do Maše i medvjeda. Bila je sva zatečena.
“Kakva je to buka? Probudilo me iz sna. U šumi se tako ne dere.”
“Pokvarili su nam slušanje ptica. Čuju se samo oni, a sve ptice su radije nekamo odletjele“, požalila se vjeverica Maši.
“Moramo nešto poduzeti. Ne možemo dopustiti da svi dođu u šumu vikati.” ljutila se vjeverica.
Medvjed je kimnuo i njih troje su se počeli dogovarati kako će kazniti dvije ptice koje su vikale. Medo je posadio nekoliko gljiva u mahovinu na čistini. Tamo su se skrivali u skloništu. I nisu morali dugo čekati.
„Evo ljepotice, to je prava gljiva! Luka, dođi, vidi!’
„Gljive? Nemoj zezat.”
“Ja se ne zezam, stvarno. Dođi i uvjeri se sam.”
Dva glasna dječaka srela su se kod gljiva. Ali nisu ih stigli nabrati. Medvjed je skočio i stavio šapu ispred usta da im da znak da šute. Ali dječaci su se prestrašili i počeli vikati. Pa je dotrčala vjeverica i svima nagurala češere u usta. Odjednom je postalo tiho!
„U šumi se ne viče!“ podsjetila je Maša dječake.
Dečki su samo kolutali očima i nisu shvaćali što se događa.
“Ako ćete još jednom preplašiti životinjice, natrpat ćemo vam usta nečim mnogo ružnijim od češera”, rekla je vjeverica. “Sada odite doma i recite svima da nema vikanja u šumi.”
Dječaci su poslušno kimnuli i otrčali kući. Potpuno su zaboravili na gljive. Sljedeći put kad su dječaci otišli u šumu, išli su na vrhovima prstiju i jedva ih je tko čuo kako šapuću. Maša i medvjed mogli su na miru slušati ptičice, a vjeverica spavati na svojoj omiljenoj grani. Dječaci su otkrili da kad ne viču u šumi, mogu čuti pjevanje ptica i šuštanje drveća i to je najljepša glazba koju su ikad čuli.
