Tog dana je Maši bio rođendan. Od mame je dobila prekrasan prsten s dragim kamenom. Jako joj se svidio i odmah ga je otišla pokazati medvjedu.
“Halo, medo, pogledaj,” pokazala je Maša svoj novi dragulj koji je prekrasno svjetlucao na suncu.
Medo je spojio šape i nasmiješio se. I njemu se to jako svidjelo. Maša je tek sada primijetila, od čiste radosti, da medvjed ima rukavice na šapama i farba ogradu oko svoje kućice.
“Oh, ti farbaš! Mogu li ti pomoći?”
Medo je kimnuo glavom i pružio Maši drugi kist i rukavice.
“Ali ja ću skinuti prsten da ga ne uništim”, rekla je Maša i stavila ga na stol gdje je medo stavio medenu užinu.
Bacili su se na farbanje. U dvoje je bilo puno lakše i bili su gotovi u tren oka. Ali kad je Maša otišla vratiti prsten na ruku, više ga nije bilo.
“Moj prsten je nestao!”
Medo je pogledao ispod stola da vidi je li pao ispod. I tu je nešto vidio. Zagunđao je i pokazao prema podu.
“Tragovi,” obradovala se Maša. Tlo je još bilo mokro od noćne kiše, pa su lopovu noge bile zapele u blatu.
“Ali čekaj, vide se dva reda tragova”, namršti se Maša. I bila je u pravu. “Medvjede, pokušaj staviti nogu pored njih.”
Medo je učinio kako mu je Maša rekla.
“Bila je to životinja sa šapom sličnom tvojoj. Ali puno manjom. Ima kandže i otišla je negdje u šumu.”
Medo je podigao palac gore.
“Oni drugi tragovi gotovo odmah staju. Idemo za onim prvima u šumu”, odlučila je Maša.
Krenuli su tragovima koji su ih vodili duboko u šumu. Maša se uplašila.
“Što ako uđemo ravno u vučja usta?”
Medo je odmahnuo glavom. Lupio je nogom u blato pored staze i pokazao na tragove. Zatim je zavijao kao vuk i stao na prste.
“Naravno, razumijem. To nije vuk, vukovi hodaju na vrhovima prstiju. Ta šapa pripada nekoj vrsti životinje koja hoda na cijeloj šapi.”
Medvjed je kimnuo.
Tada su stigli do ruba šume, gdje su pronašli nekoliko velikih rupa u zemlji. Oko njih je rasla trava pa se nije vidjelo u koju se rupu zavukao lopov.
“Halo, ima li koga?” Maša je gurnula glavu u prvu rupu. Nitko se nije javio.
“Kuc, kuc, kuc!” viknula je u drugu rupu i zabila glavu što je više mogla u zemlju.
“Opet ništa. Idemo po treću”, frustrirano je uzdahnula Maša, ali prije nego što se sagnula do rupe, iz prethodne je provirio jazavac.
“Što vičete u mojoj kući!”
„Oprostite, gospodine Jazavac, izgubila sam prsten. Jeste li ga vidjeli?”
“Ne nosim prstenje. Pogledaj”, i pokazao je gole šape. “I budite tiho! Odmaram nakon ručka.”
Medo je samo slegnuo ramenima. Pa, probat će pratiti druge tragove.
Maša i medvjed vratili su se u vrt. Medvjed je počeo mlatarati savijenim rukama kao da ima krila.
“Tragovi ptica?” upita Maša. Naravno, jedna linija i nekoliko drugih koje se granaju od nje, to može biti samo ptica. “Ali u šumi ima puno ptica. Kako ćemo otkriti koja je to?”
Medvjed je pokazao na tragove utisnute u blato pokraj njega. Pokazao je korake, odmahnuo glavom, a zatim zaskakutao i kimnuo.
“Ptica nije hodala, nego je skakutala”, zaključila je i Maša i malo je razmislila. Zatim se potapšala po čelu. “Znam samo jednu pticu koja skače i voli sjajne stvari. To mi nije odmah palo na pamet. Sigurna sam da je to bila svraka!”
Medvjed je odmahnuo glavom, podigao prst u zrak i krenuo naprijed u šumu. Maša ga je pratila, jer medvjed je znao gdje živi, pa su stigli do podnožja visokog drveta. U granama je bilo gnijezdo u kojem je sjedila svraka.
“Svrako, lopovice, vrati mi prsten,” pozvala ju je Maša.
“Mo’š mislit”, svraka joj je pokazala dugi nos. “Sama dođi po njega, ako ga želiš.”
Medo se naljutio, zgrabio deblo i protresao ga. Gnijezdo sa svrakom se zaljuljalo i skliznulo s grane. Prestrašena svraka je odletjela. Gnijezdo je palo na tlo i prosulo pregršt svjetlucavih omota božićnih slatkiša. A među njima je bio i Mašin prsten.
“Hvala ti, medo, ti si najbolji prijatelj. Da nije bilo tebe, nikad ga ne bih pronašla.”
Medo je samo mahnuo šapom i pomilovao Mašu po kosi.
“Imam još jednu želju. Hoćeš li me naučiti prepoznavati tragove drugih životinja u šumi?”
Medo je oduševljeno kimnuo, uzeo Mašu za ruku i zajedno su krenuli tražiti i učiti o tragovima životinja.
