Maša i Medvjed – Kako su oboje našli prijatelja

Bila jednom jedna djevojčica po imenu Maša. Živjela je na rubu šume u jedinoj kući nadaleko i naširoko. Zato joj je bilo žao što tamo nema prijatelje. No, ipak je uživala igrajući se sa životinjama u dvorištu.

Jednog jutra Maša je otišla u šumu brati gljive. Nije ih puno raslo, pa je dugo hodala naprijed-natrag. Šuma je izgledala stalno isto, drveće je bilo slično, sve dok Maša nije shvatila da se izgubila. Cijeli je dan tražila put kući, ali je samo zalazila dublje u šumu. Želudac joj je krulio od gladi, bila je sva umorna, a sunce se spremalo zalaziti. Bojala se što će raditi sama u mraku u šumi.

Zatim je ugledala malu kućicu.

Netko mora živjeti ondje, pomislila je, i mogao bi mi dati neki savjet kako doći kući. Ili još bolje, pustiti me da prespavam.

Djevojčica je otrčala do vrata i pokucala. Odgovora nije bilo. Pokucala je jače, ali opet bez odgovora. Uhvatila je kvaku. Bilo je otključano. Maša je pogledala unutra.

“Halo, ima li koga?” Pozvala je u hodnik. Ali nitko se nije javio. Kućica je bila prazna.

Maša je ušla unutra. U kuhinji je bio lonac, kotlić, mlijeko, kaša i šećer. Kao da je netko sve pripremio za večeru da se skuha kad se vrati. Maša je bila gladna, pa je skuhala kašu. Zatim je zgrabila žlicu, jer je umirala od gladi.

Tko god je ovdje boravio, nije se vraćao. Mašine su se oči počele zatvarati i gotovo je zaspala sjedeći u stolici. Stoga je odlučila pronaći udobnije mjesto gdje bi se mogla neko vrijeme odmoriti. Stigla je do prvog kata, gdje je u maloj sobi stajao veliki mekani krevet. Djevojčica se u njemu sklupčala i odmah zaspala.

Uopće je nije probudio povratak vlasnika kuće. Bio je to medo i upravo se vraćao iz ribolova. Čim je ušao, zadahnuo ga je miris kaše. Namrštio se i zamislio.

Jesam li ja skuhao kašu prije odlaska? Ili se sama skuhala dok me nije bilo?

Ali kako je bio gladan, kaša mu je dobro došla i nije imao razloga da i dalje traži odakle dolazi. Medo je polizao sve do posljednje kapi iz lonca, svidjelo mu se. S punim trbuhom došla mu je želja za spavanjem. Pa je otišao u spavaću sobu i ostao je zapanjen.

Netko spava u mom krevetu! Tako lijepa djevojčica, sigurno mi je napravila kašu. Dakle, mora biti dobra.

I odmah je pomislio da joj treba zahvaliti. Upravo ju je htio poškakljati po ruci da je probudi kad mu je sinulo.

Da, ali ako se probudi i vidi velikog medvjeda, uplašit će se. Moram nešto učiniti da ne izgledam tako strašno.

Medvjed je počeo kopati po škrinji. Izvukao je odjeću i počeo se oblačiti. Prvo je obukao suknju, zatim bluzu, pa šal preko ramena i kapu na glavu. Stavio je naočale na oči i pogledao se u zrcalu.

Dobro, dobro. Sada izgledam kao starica. Sada neću preplašiti tu djevojčicu.

Prerušen je poškakljao djevojčicu po ruci. Maša je polako otvorila oči. Odjednom je vrisnula, naglo ustala u sjedeći položaj i odgegala se na stražnjici do drugog kraja kreveta. Jadna se djevojčica prestrašila.

Medvjed je mahao rukama kako bi joj pokazao da je neće povrijediti.

“Molim te, nemoj me pojesti”, zastenjala je djevojčica.

Medvjed je nagnuo glavu u stranu i raširio ruke.

“Ti mora da si vuk! Prerušio si se u baku, a sad ćeš me pojesti kao Crvenkapicu.”

Medvjed se lupio dlanom po čelu. Zatim je odmahnuo glavom i polako skinuo odjeću.

“Ti si medvjed?” začudila se djevojčica.

Medo je počeo kimati glavom. Nasmiješio se od uha do uha, zbog čega se djevojčica počela malo manje bojati. Zatim je odmah šapama pokazao kuhanje i jelo i brumnuo u znak zadovoljstva.

“Je li ti se svidjela kaša? Oprosti, malo sam bila zanesena. Bila sam tako gladna.”

Medo je samo mahnuo šapom. Pokazujući na Mašu, pokazao je korake.

“O, da, Medo, došla sam tu. Izgubila sam se u šumi. I bilo me je strah tražiti put u mraku.”

Medvjed je pokazao na krevet, ukazujući da djevojčica može leći i nastaviti spavati.

“Hvala ti, medo. Možeš spavati ovdje sa mnom. Krevet je dovoljno velik za oboje”, predložila je djevojčica.

Medo se lagano naklonio u znak zahvalnosti.

“Ja sam Maša. Hoćemo li biti prijatelji?”

Medvjed je radosno klimnuo glavom. Konačno bi imao prijatelja koji bi mu pomagao brinuti se o šumi i ne bi bio tako sam. A Maša? Ona je mislila isto. Sigurno će im biti jako zabavno.