Bila je topla jesen, sunce je sjalo, a Maša i medvjed otišli su se igrati u šumu.
“Hajdemo se utrkivati,” predloži Maša. “Tko prvi dotrči do velikog panja, pobjeđuje.”
Medvjed je kimnuo i radovao se sigurnoj pobjedi u ovoj utrci.
“Dakle tri, dva, jedan…Sad!” Maša je odbrojila, a njih dvoje su krenuli u trk.
“Pomozite mi!” odjeknulo je u šumskoj tišini.
Maša i medvjed su odmah stali. Zaboravili su na utrku i osluškivali odakle dolazi očajnički poziv.
“Molim vas, pomozite! Ne mogu se pomaknuti.”
Medvjed je pokazao u smjeru odakle je dopirao krik. Nekoliko velikih stijena ležalo je pored staze i rasla je šikara. I upravo su iz tog šipražja stizale molbe za pomoć. Maša i medvjed su odmah požurili onamo.
Još dok se Maša približavala mjestu, činilo se da nešto nije u redu. Zgužvane vrećice slatkiša, plastične boce i limenke bile su razbacane po udubinama između gromada. Malo dalje u šikari bačena je crna vreća natrpana smrdljivim smećem. A odmah iza grmlja ležala je vjeverica koja je cijelo vrijeme dozivala u pomoć. Bila je zapetljana u plastičnu vrećicu i nije se mogla pomaknuti.
“Vjeverice, kako ti se to dogodilo?” pitala se Maša dok je polako prilazila preplašenoj vjeverici.
“U torbi je ostala vrećica s nekoliko oraha. Htjela sam ih izvaditi, ali kad sam pokušala izaći, zapetljala sam se u ručku”, pokazala je vjeverica očima na dio vrećice dok su joj šape bile vezane. “Pokušala sam se izmigoljiti, ali samo sam se stezala dok nisam ovako zapela.”
“Čekaj da ti pomognem,” rekla je Maša odmatajući plastičnu vrećicu.
“Hvala vam, prijatelji moji”, razveselila se vjeverica kad je bila slobodna. “Budite oprezni ovdje. Ponekad uokolo leže oštri komadi stakla.”
Maša je pogledala medvjeda. Držao se za bradu, duboko razmišljao i mrštio se na nered oko sebe.
“Neki ljudi su gori od svinja”, rekla je Maša. “Smeću nije mjesto u šumi. Netko će nastradati.”
Medvjed je kimnuo i pobjegao. Prije nego što se Maša stigla osvrnuti, vratio se s kolicima. Natovario je vreću na njih i nastavio skupljati smeće. Maša se odmah uključila.
Na taj su način ona i medvjed prošli i očistili cijelu šumu. Dok su se vraćali kroz šumu, vidjeli su čovjeka s crnom vrećom preko ramena kako se probija stazom. Upravo ju je htio gurnuti u visoku travu kad mu je Maša viknula: “Šuma nije kanta za smeće, budalo!”
Muškarac se zaprepastio, ali je brzo došao k sebi. Nije htio da mu neka djevojčica drži predavanja.
“Gledaj svoja posla, djevojčuro.”
Muškarac se okrenuo da baci smeće, ali je iz drače izronio medvjed. Mračno je zarežao i izgledao vrlo ljutito.
“Ja, ja, ja”, mucao je muškarac bojažljivo, “odnijet ću to na otpad. Obećavam. Medvjeed!”
I istrčao je iz šume s vrećom.
Medo i Maša nasmiješili su se jedno drugom. To je ono što se zove dobro obavljen posao. Samo da taj nitkov upozori sve druge koji bacaju smeće uokolo. Tako da to nitko više ne učini.
Navečer, kada su Maša i medvjed posložili svo smeće u kante, medo je uz stazu do šume zakucao znak na kojem je napisao: “Pažnja! Maša i medvjed čuvaju ovu šumu.”
