U gradu ne vidite mnogo životinja. Vjerojatnije je da ćete vidjeti automobile, motore, skutere, puno ljudi i djece koja se igraju. Ali povremeno se u gradu nađe divlja životinja. Na primjer, možete vidjeti ptičja gnijezda na drveću. Pronađu visoko drvo s račvastim granama. Pažljivo postavljaju granu za granom i list za listom dok ne dobiju udobno i čvrsto gnijezdo. Jedno takvo drvo, na kojem su živjele ptice, stajalo je točno ispred Editine kuće.
Edita je bila djevojčica koja je voljela životinje. Voljela ih je gledati i učiti o njima. Svakog bi jutra hodala do škole pokraj tog velikog stabla i gledala u njegovu krošnju da vidi može li vidjeti vjevericu ili pticu.
Jednoga dana dok je išla kući iz škole, zaustavio ju je čudan zvuk. Podigla je pogled i ugledala dvije ptice kako nervozno lete oko stabla iznad nje, ispuštajući užasan zvuk. Kao da se nešto događa, kao da joj nešto pokušavaju reći. Edita je pogledala oko sebe da vidi zašto su ptice tako uporne. A onda je shvatila.
Ispod drveta nespretno je skakutala mala, malo pernata ptica. Bilo je to mladunče. Ptice koje su letjele iznad Editine glave sigurno su bili njegovi roditelji. Mladunče nije moglo letjeti. Mora da je ispalo iz gnijezda. Jedva je moglo stajati. Edita je znala da postoji velika opasnost za ptičicu ovdje na tlu u gradu. Htjela mu je pomoći, ali je morala požuriti jer mu se svakog trenutka nešto moglo dogoditi.
Edita je u knjigama pročitala da ako je ptica već pernata, može ju se dotaknuti. Znala je, dakle, da može dotaknuti ptića bez straha da će ga roditelji odbaciti. Također je znala da je najsigurnije mjesto za njega na drvetu. “Trebam ga staviti na široku granu. Napravit ću mu gnijezdo da više ne padne s njega. Roditelji mu mogu tamo donijeti hranu, a kad ojača, odletjet će s njima”, Edita je razmislila i prihvatila se posla.
Brzo je pronašla neke grančice. Isplela ih je u malu loptu s rupom u koju se ptica smjestila. Osvrnula se oko stabla da odluči gdje smjestiti gnijezdo s malim pernatim stvorenjem. Pronašla je mjesto gdje su se grane račvale. “Tu je najbolje, tu ću ga staviti”, odlučila je.
Onda je došao teži dio. Morala se popeti s gnijezdom i ptičicom do grana. Uz pomoć majice je zavezala džep na trbuhu. Stavila je gnijezdo unutra, a potom pažljivo uzela ptičicu i stavila ju u gnijezdo. Zategnula je majicu da ne ispadne. Počela se penjati. Vješto se probijala uz grane. Cijelo vrijeme pazila je na svoju malu pticu u majici. Kad je stigla do račvastih grana, pažljivo je tamo postavila ptičje gnijezdo, pazeći da ne padne. Tek što je sišla, vidjela je njegove roditelje kako se obrušavaju i donose mu hranu. Spasilačka misija bila je uspješna. Edita je bila sretna što je mogla pomoći ptici i što je uspjela. Svaki dan je išla vidjeti ptičicu i promatrala je kako jača i raste.
Sve dok nije ponovno čula taj čudan zvuk na putu kući iz škole. Ali bio je malo drugačiji od onog prvog. Podigla je pogled i roditelji male ptičice silazili su s drveta prema njoj. U kljunčićima su nosili vijenac od grana. Polako su ga stavili na Editinu glavu i zaokružili oko nje još nekoliko puta.
Zatim joj je nešto nježno zakuckalo u uhu. Edita se toliko smijala da je zaplakala od radosti. Ptica koju je spasila sjedila joj je na ramenu. Pustila ju je da je pomazi, a onda je još nekoliko puta skočila i odletjela s roditeljima. Svi su se došli oprostiti s njom i zahvaliti na tome što je učinila.
Edita nikada nije prestala biti zainteresirana za životinje. Još uvijek čita o njima i stalno uči nove stvari. Vjeruje da zahvaljujući tome ponovno može spasiti nečiji život.
