Bila jednom jedna lisica koja je vrebala male zečeve. Bila je gladna i htjela ih je pojesti. Ali pojavio se jelen, čuvar šume, koji je otjerao lisicu, trzajući rogovima. Lisica je bježala od njega dok nije stigla do rijeke. Struja vode bila je prilično brza, ali kad se osvrnula, vidjela je jelena kako juri za njom. Bez daljnjeg oklijevanja skočila je u vodu i počela plivati na drugu stranu.
Ipak, nije bilo lako. Brza struja vukla je lisicu u dubinu, ali lisica je na kraju snažnim zamasima šapa stigla do druge obale. Tamo je legla u travu i dahtala, iscrpljena.
Ubrzo se pojavio roj muha koje su se hranile krvlju životinja. Muhe su se smjestile na lisicu i počele joj sisati krv. Lisica je još bila preslaba da bi im pobjegla, pa je ležala mirno i tiho.
Prošao je jež. Kad je to vidio, odmah mu je bilo žao lisice.
“Pusti me da otjeram muhe,” reče lisici.
“Ne ne!” poviče lisica. “Molim te, nemoj ih uznemiravati. Site su, neće više piti moju krv. Ali ako ih otjeraš, bojim se da će doći još jedan gladan roj i isisati mi ostatak krvi.”
“Vidim da ćeš radije pretrpjeti malo zlo nego riskirati veće,” veli jež.
Ovdje završava poznata basna. Ali ne naša, jer je naš jež bio pametan jež. Otišao je do ruba šume gdje su živjeli ljudi koji spašavaju divlje životinje i odveo ih do ozlijeđene lisice. Ljudi su lisicu izliječili i pustili je natrag u šumu, gdje danas sretno živi sa svojim novim prijateljem ježem.
