Živio jednom veliki lav koji je bio kralj životinja. Jednom je lav spavao ispod drveta u hladu kad mu je mala mišica pretrčala preko glave. Poškakljala je lava po bradi i probudila ga. Lav je bio ljut.
“Tko se usuđuje buditi kralja zvijeri?”, viknuo je ljutito i zgrabio malu mišicu.
Upravo je htio zgnječiti mišicu svojim šapama kad je mišica povikala: “Čekaj, veliki kralju, poštedi me. Moja smrt ti neće donijeti ništa. Ako me poštediš i pustiš me, mogu ti se nekako odužiti.”
Lav se nasmijao. Kako bi mu se tako mala mišica mogla odužiti? Uostalom, nije mu ni do gležnja. No budući da ga je mišica toliko nasmijala, osjećao se bolje. Zato je odlučio pustiti mišicu.
„Idi, ti malo stvorenje, prije nego što se predomislim“, rekao je lav, i dalje se smijući pri pomisli da bi mu ova mala mišica mogla ikako pomoći.
Prošlo je nekoliko dana i lovci su se pojavili u džungli. Postavili su zamku i čekali da se neka životinja u nju uhvati. Ubrzo je i životinja uhvaćena u zamku. I to ne bilo koja životinja. Kralj životinja, sam lav, trčao je kroz džunglu kada je na njega pala gusta mreža. Lav se zapleo u nju. Grčio se, vrištao i dozivao pomoć jer se nije mogao izvući iz mreže. Ali sve su životinje samo promatrale iz svojih skrovišta. Nitko nije imao hrabrosti prići ogromnom lavu, bojeći se da će ih pojesti.
Sve dok se nije pojavila mišica. Skliznula je kroz travu do lava.
“Veliki kralju, evo me”, zazviždala mu je u uho.
“Ti? Ne možeš mi pomoći. Mala si i slaba. Lovci će uskoro doći. Što možeš učiniti?” rekao je lav, iscrpljen i tužan.
Ali mišica se bacila na mrežu i počela gristi užad od koje je mreža bila napravljena. Ubrzo je progrizla rupu u mreži kroz koju je lav mogao pobjeći.
Od tada su lav i mišica prijatelji. Kralj životinja već zna da ne treba podcjenjivati male i slabe, jer i oni ponekad mogu pomoći velikima i jakima.
